Duhovnost

IZ PROPOVIJEDI JOSEPHA RATZINGERA

Poruka geste pranja nogu ne počinje u dvorani Posljednje večere, ona se provlači kroz cijeli Isusov život “Prije jedno 30 godina veliki je učenjak Heinrich Schlier pisao u izvještaju o svojem obraćenju da je jedan od putokaza koji su ga doveli na put prema Katoličkoj Crkvi to da su katolici nekako ponizni i predani. »Čak i muškarac klekne«, pisao je. Bi li danas među nama još mogao naći taj putokaz?“

Poruka geste pranja nogu ne počinje u dvorani Posljednje večere, ona se provlači kroz cijeli Isusov život

Foto: Shutterstock


 

Poruka geste pranja nogu ne počinje tek u dvorani Posljednje večere. Ona se provlači kroz cijeli Isusov život. Jedan od prvih događaja u Isusovu životu koji to jasno pokazuje bilo je slavlje u kojem je morao gledati kako se uzvanici bez takta i obzira guraju za prva mjesta (Lk 14, 7-11). Gospodin kaže svojima da tako ne čine. Neka mirno sjednu na zadnje mjesto i prepuste domaćinu hoće li ih pozvati na viša mjesta. Kada on to kaže, onda je to sve samo ne uputa kako biti pomalo usiljeno ponizan. Sigurno u tome ima i malo sarkastične poduke iz uljudnosti s obzirom na bezobzirnost koju je zatekao. A na kraju krajeva su takt i pristojnost jedna stepenica u čovječnosti, a ponekad i njena posljednja obrambena kula.

Isus je izabrao zadnje mjesto

Ali da je posrijedi više postaje jasno kad Luka kaže da je Isusova pouka prispodoba (Lk 14, 7). Gospodin u ovoj borbi za prva mjesta vidi sliku povijesti svijeta u kojoj se ljudi bore za moć i imetak, u kojoj oni svi žele biti među prvima, žele vršiti nasilje i guraju se radi postizanja imetka jer vjeruju da će postati slobodni, nešto kao Bog. U stvarnosti uništavaju sami sebe i svijet, jer izrabljuju zemlju, a u spirali nasilja uništavaju sebe.

Kad je Isus došao na zemlju, nije tako postupao. On je izabrao zadnje mjesto. Rodio se u štalici. Živio je kao radnik među siromasima Izraela. Podučavao je carinike, grešnike, prezrene. Oko sebe je okupljao ribare. I umro je izvan gradskih zidina između dva zločinca. Upravo se u tome vidi prava slika Božja. Jer pravi Bog nije tiranin koji vrši nasilje kako mu se sviđa, koji bi bio zatvoren u sebe kako bi održao poziciju. Pravi je Bog trojedna ljubav koja se daruje. Paul Claudel jednom je to divno izrazio: Longinovo koplje nije samo prodrlo do križa. Ono je otvorilo srce Božje, ono je prodrlo sve do trojednog Boga.

Isti događaj s prvim mjestima kao na gozbi kod farizeja susrećemo opet na Gospodinovoj posljednjoj večeri. Evanđelisti nam pripovijedaju da su se tad učenici prepirali za prvo mjesto (Lk 22, 24-30). Oni takoreći među sobom izvode još jednom umanjenu verziju drame povijesti svijeta. I u Crkvi ima svijeta, to nam ovdje govori evanđelje. Ne smijemo se čuditi kad slika povijesti svijeta uđe i u nju i kad uspije prodrijeti sve do najsvetijega, do euharistije. Ali Gospodin tome suprotstavlja promjenu vrijednosti, što je on sam. On se odlučio i za svoje mjesto na Posljednjoj večeri. Njegovo mjesto nije mjesto gospodara, mjesto moćnika, mjesto koje bi bilo najbliže punim posudama ili najudobnije mjesto. On čak ni ne sjeda s njima, nego obilazi ih kao poslužitelj, koji dijeli, i to sebe dijeli.

Bez poniznosti nemoguće je vjerovati

To nam govori Ivanov izvještaj o pranju nogu. Gospodin učenicima s nogu pere prašinu i znoj svakodnevnice kako bi bili dostojni stola. Još je više nego kod ostalih evanđelista kod Ivana jasno da se ovdje ne radi o jednom zasebnom moralnom činu. Gospodin je sam, u cijelom svom životu, čin pranja naših nogu. Njegov je bitak silaženje, njegova bit poniznost. Naime to što on, sin Božji, postoji kao čovjek, to počiva na tome što je odložio haljine uzvišenosti i što se opasao grubim ubrusom ljudske prirode. I sad kleči pred nama, svojim stvorovima. Svojim vlastitim tijelom oprao nas je u svojoj muci, očistio nas od smrada naše oholosti i nečistoće naše sebičnosti kako bismo postali dostojni stola na gozbi Božje ljubavi.

»Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih« (Iv 13, 15). Ova je rečenica više od moralnog poziva na moralan čin. To je utemeljenje samog bivanja kršćaninom, uputa u zajedništvo s Isusom Kristom. On je poniznost silaženja. Poistovjećenje s njim možemo tek naći ako uđemo u taj pokret, ako i sami postanemo poniznima. Bez poniznosti nemoguće je vjerovati. Prihvatiti otajstvo u svijetu koji ga ne priznaje, prihvatiti ograničenje razuma, nedokučivost jednog Boga koji je kleknuo pred nama, to se ne može bez poniznosti. A kako nema vjere bez poniznosti, tako ni ljubavi. Svatko to zna, da nema ljubavi bez sposobnosti nešto pretrpjeti, prešutjeti, prihvatiti poniženje. Ljubav može jedino opstati u velikoj poniznosti. A budući da se bez vjere i ljubavi čovjek nema čemu nadati, a obje ne mogu postojati tamo gdje nema poniznosti, poniznost postaje preduvjet naše nade. Evanđelje Velikog četvrtka na taj način ukorjenjuje poniznost u samoj biti kršćanstva. Ona je istinsko tlo bez kojeg se ne može ostati kršćaninom.

Poniznost znači nadvladati zaborav

Naravno da se danas to više ne usudimo ni govoriti. Uz riječi čistoća i poslušnost, poniznost je valjda najozloglašenija i najstrože zabranjena riječ. Povrijedila nas je Nietzscheova poruga koja kršćane s njihovom poniznošću prikazao kao pokorne i usiljene ljude koji se ne usuđuju stajati uspravno, koji nemaju niti hrabrosti niti veličine. Nietzsche je kršćanskom idealu suprotstavio čovjeka jedne više rase, koji stoji uspravno i zna gaziti. Jednako nas je tako povrijedila i kritika Karla Marxa koja predstavlja poniznost kao sredstvo kojim čovjek iskorištava čovjeka, sredstvo za održavanje moći, kao sredstvo protiv toga da svatko zna i traži svoja prava.

Međutim, poniznost se naravno pogrešno shvaća, kao primjerice kad se pod tim pojmom misli na usiljenu i neiskrenu skromnost koja samu sebe ne drži sposobnom za nešto veliko, koja se ne usuđuje priznati vlastitu veličinu i koja stoga upada u malenkost zavisti i neistine. Ali Gospodin ne misli na to.

Što poniznost znači u kršćanstvu, vrlo je dobro definirao sv. Benedikt u svome Pravilu: Poniznost znači nadvladati zaborav. Poniznost znači suprotstaviti se zaboravu koji želi da zaboravimo da smo samo stvorenja koja mogu živjeti samo od darova i koja jedino u služenju mogu opstati i svijet učiniti podnošljivim. Tko čovjeka vidi samo kao biće autonomije koje je samom sebi zakon, taj živi u snovima, ne u stvarnosti. Zakon sina glasi: »Ne moja volja, nego tvoja neka bude!« U snovima živi, u neistinitoj oholosti, tko želi čovjeka odvesti u emancipaciju koja više nikome nije zahvalna i koja se u potpunosti sastoji od vlastitih prava i vlastite volje. Prva je istina čovjeka da je on stvoren. Ono najbolje od sebe on ne može stvoriti, samo primiti. On živi od međusobna davanja i od međusobna milosrđa. Poniznost, jer je to tako, nemoguća je bez hrabrosti priznati sa zahvalnošću vlastitu dobrotu i veličinu, znajući da upravo to nismo sami stvorili, već primili kao dar. Tko to može priznati, može i u drugima bez zavisti priznati ono što je dobro jer i tad zna da je to dar iz iste ruke, dar za sve, dar Boga koji nas sve želi učiniti velikima i bogatima. Poniznost je onda nemoguća i bez hrabrosti da se stane uz istinu, hrabrosti da se ne prigiba glava pred iluzijom mišljenja, da se ne ravna po javnoj predodžbi, nego da se ostane vjeran istini. Evanđelje po Ivanu kaže nam da je pravi razlog za odbijanje Isusa bio strah od doxa ton anthropon (Iv 12, 43), strah od mišljenja ljudi, koji znači vladavinu iluzije.

Zahtjev Velikog četvrtka za našu svakodnevnicu

Iluzija vlada i u našem vremenu. Zar nije u politici nadaleko postalo običaj da se ne vrednuje efekt u stvarnosti, nego efekt u medijima? Da se prema tome ne djeluje za stvarnost, nego za iluziju i za tuđe mišljenje. Zar se ne pokazuje već opasnost da ćemo se prigibati pod diktaturom iluzije – da se nećemo više usuditi istupiti iz te iluzije i slikâ koje ona traži te da ćemo tako postati robovima neistine koja sve više uzima maha. Oholost ne oslobađa, već samo mišljenju drugih daje moć nad stvarnošću. Diktaturi iluzije daje moć u ruke pa tako postajemo njeni robovi.

Poniznost, međutim, znači ne pitati za uobičajeno mišljenje, ne prepasti se zadnjeg mjesta, nego Boga, istinu, smatrati stvarnijim nego vladajuće mišljenje. Poniznost znači zbog te hrabrosti stajati, trpjeti i u njoj se osloboditi. To je zahtjev Velikog četvrtka za našu svakodnevnicu. Usudimo se učiti se opet poniznosti. Poniznosti koja, priznajući svoje grijehe, dopušta da joj Gospodin pere noge; poniznosti koja zahvalno prepoznaje Božje darove u nama i u drugima; poniznosti koja se ne prigiba pred iluzijom i ne živi radi mišljenja drugih; poniznosti koja nas po Gospodinu oslobađa. Samo gdje ima poniznosti možemo disati jer samo ponizan čovjek daje sebe, jer samo on može vjerovati i može ljubiti; jer on nalazi hrabrost za služenje, čak i kada se to neće nagraditi plaćom i kad to od njega ne zahtijeva neka pravna obveza.

Prije jedno 30 godina veliki je učenjak Heinrich Schlier pisao u izvještaju o svojem obraćenju da je jedan od putokaza koji su ga doveli na put prema Katoličkoj Crkvi to da su katolici nekako ponizni i predani. »Čak i muškarac klekne«, pisao je. Bi li danas među nama još mogao naći taj putokaz? Jedno od najboljih objašnjenja toga što znači da je Kristova poniznost naša nada stoji u jednoj njemačkoj pasiji: »U kazni ovoj kakve li nam nade, za ovce pastir dobri život dade. Kaznu plati Gospod naš, smrt podni, za sluge, pravedni.« (J. S. Bach, Muka po Mateju, koral br. 55). Od takve poniznosti živimo i za nju želimo živjeti!

Propovijed Josepha Ratzingera na Veliki četvrtak 12. 4. 1979., u Katedrali Naše Gospe u Münchenu.

Priredila Dorotea Kelčec Ključarić (Mladi Kristofori); Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  •  
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Na vrh