Foto: Shutterstock

Pitanje

Hoćemo li u nebu zadržati vlastitu osobnost?

Odgovor

Zamisli kad na nebu otkrijemo svoje istinske ‘vrijednosti’!

Čovjek se najviše boji izgubiti osobnost. Kad bi nam Bog dao mogućnost da se u ovozemaljskom životu zamijenimo s bilo kojom osobom, po vlastitu izboru, vjerojatno se ne bismo htjeli zamijeniti ni s kim. Vidio sam ljude koji su se nalazili u vrlo teškim životnim problemima, teško bolesni, neshvaćeni i neprihvaćeni od okoline, no ipak se nitko od njih ne bi ni s kim mijenjao. Čovjek voli sebe tako silno da to uopće ne primjećuje. Znamo da ta ‘razmjena’ nije moguća, no samo razmišljanje o njoj može nam dati odgovore na neka važna pitanja.

Spoznati svoju osobnost – donosi radost, oslobađa od strahova

Kad nešto dublje počnemo proučavati kršćansku psihologiju čovjeka, vrlo brzo počnemo shvaćati da malo tko poznaje vlastitu osobnost. Osobnost jednog kršćanina u stvari je osobnost djeteta Božjega. Bilo bi veoma dobro spoznati to prije odlaska s ovog svijeta! Ta spoznaja donosi radost, te oslobađa od strahova. Što više patimo od različitih vrsta kompleksa kao, npr. kompleksa manje vrijednosti, ili osjećaja odbačenosti, te osjećaja krivnje, to smo više neslobodni u svojoj osobnosti. Zamislimo samo kako će biti kad na nebu otkrijemo svoje istinske ‘vrijednosti’, kojih, zbog različitih razloga u ovozemnom životu, često nismo svjesni! To će nam biti jedna od prvih velikih radosti. Naravno da ćemo u nebu zadržati svoju osobnost, no tek ćemo tada u potpunosti biti svjesni njezine neizmjerne veličine i vrijednosti!

Možda jedna od najvažnijih stvari jest ta da ćemo na nebu biti slični Bogu, a jedno od njegovih najvažnijih osobina je kreativno stvaranje po kojem je stvorio svijet i nas. Svatko od nas je itekako sretan kad uspije stvoriti nešto kreativno, bez obzira radi li se o nečem korisnom za duh, za dušu ili za tijelo. Na nebu ćemo itekako stvarati jer ćemo i po tome biti slični Bogu; za razliku od pakla, u kojem neće biti nikakvog stvaranja osim neprestanog razaranja duše.

„Htjela bih doći u nebo kako ne bih morala vječnost provoditi sa zločestima u paklu”(?!)

Koliko u srcu čeznemo za nebom? Koliko molimo da nam se ostvari nebo? Koliko smo spremni žrtvovati za nebo od ovozemaljskog života? Koliko nam je stalo da i drugi ljudi, osim nas, dođu u nebo? Možemo li odgovoriti na ova pitanja u svojem srcu u skladu s Biblijom, te u skladu s naukom vjere? Ako ne možemo, sjetimo se da bismo već danas mogli umrijeti. A što onda? Može li nas pravedni i nepristrani Bog uzeti na nebo, ako mi to u svojoj duši zapravo ne želimo? Može li nam dati najveće blago, ako mi za njim ne čeznemo? Mogu li bilo kakva ‘dobra djela’ kompenzirati naš propust što nismo čeznuli za nebom, iako smo znali da je Isus dao svoj život kako bismo već na ovom svijetu živjeli ‘predokus’ tog neba, a poslije smrti vječno? Hoće li Bog u trenutku naše smrti poštovati slobodnu volju našeg srca po kojoj ne želimo doći u nebo da bismo bili zajedno s njim? Odgovorimo sami sebi! Jednom sam prilikom pitao ljude zašto bi željeli doći u nebo. Gotovo nitko nije imao spreman odgovor. Jedna gospođa odgovorila je da želi doći u nebo kako ne bi morala čitavu vječnost provoditi sa zločestima u paklu! Koliko katolika, na žalost, misli isto tako?!

Što osjećaš kad razmišljaš o nebu?

Kad govorimo, čitamo ili mislimo o nebu, što pri tome osjećamo? Čežnju, nadu, ljubav ili – ravnodušnost? Možda osjećamo strah? Mnogima je nebo ‘nužno zlo’, tek malo bolje od pakla! Od kolikih sam to kršćana čuo!

Ako razum, volju i emocije stavimo zajedno, možemo govoriti o određenom stavu. Kad bi nas tko zapitao o našem stavu prema nebu, bismo li mogli brzo i točno definirati svoj stav? Po onome što i kako bismo rekli, lako bi se dalo zaključiti koliko u stvari poznajemo, ili, još bolje rečeno, ljubimo Boga Oca!

U stav svakako ulazi naše uvjerenje o tome tko i na koji način može doći u nebo. Vrlo raširen stav u katolika je da u nebo dolaze oni koji nemaju grijeha, tj. koji su se prije smrti uspjeli ispovjediti, tj. izmiriti s Bogom. No Bog nas nije stvorio samo zato da s njime budemo u miru (iako je i to itekako, štoviše prvo, potrebno) nego nas je stvorio da ga upoznamo, na taj način uzljubimo i tako dođemo u nebo. Ako nemamo grijeha, to još uvijek ne znači da po karakteru nismo grešnici, a još manje može značiti da ljubimo Boga; no čim nemamo ljubavi prema Bogu, potvrđujemo da ostajemo i dalje grešnici! Ako ne ljubimo Boga, griješimo protiv njegove prve i najveće zapovijedi. Svatko tko ljubi Boga može sagriješiti i griješi, no ne zato što je po karakternoj osobini grešnik (lopov, ubojica, bludnik…), već zbog slabosti tijela. Shvatimo da je nemoguće doći u nebo, osim ako to zaista ne želimo i ako Boga ne ljubimo! Gospodar neba naš je nebeski Otac i zato možemo doći u nebo isključivo kao njegovi posinjeni sinovi, koji su ‘živjeli’ na zemlji umjesto njegova Jedinorođenca. Sjetimo se svjedočanstva žene kojoj su ubili muža i sina! Osobno sam Bogu silno zahvalan zbog Čistilišta koje mnogima ‘otvara’ vrata neba, a bez kojeg bi milijarde duša nepovratno otišle u pakao!

Mijenjajmo svoj odnos prema nebu – dok je vrijeme

Ako naš odnos prema nebu nije onakav kakav bi trebao biti, pokajmo se i odlučimo se za hitnu promjenu. Razmišljajmo, čitajmo, meditirajmo i mijenjajmo svoj odnos prema nebu! Počnimo s Pavlovim riječima:

(1 Kor 2,9) Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.

Ulomak iz knjige „Krunica – kako djelotvorno moliti Krunicu” autora Josipa Lončara. Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.