Foto: Unsplash,  adrianna geo

Ne znam kako se vrši apostolat, ali shvatila sam dvije stvari: prvo, sve dok pitanje ne dolazi iz srca drugoga, beskorisno je pokušavati uvjeriti ga da dođe čuti odgovore na pitanja koja on ne postavlja.

Privesti nekoga vjeri je kao dati mu najveći posao u njegovu životu…

Privesti nekoga vjeri je kao dati mu najveći posao u njegovu životu, kao na primjer, položiti mu na račun tisuću tisuća eura. Inzistiraš li da ispadne kao da ti on čini uslugu, mislit će da se nešto krije iza toga, možda da je novac ukraden, da je predobro da bi bilo besplatno.

…prvo je uvijek na nama da se promijenimo i pustimo da nas osoba kojoj želimo govoriti o Bogu slobodno slijedi

Druga stvar koju sam shvatila jest da se ljudima o Bogu govori našom ljubavlju, a da ga se pritom ne imenuje. Kada sam pokušavala svojega muža dovesti na misu, bila sam u akutnoj fazi svojega projekta poboljšavanja. Njegova, naravno. Odnosno, osjećala sam da sam postavljena u misiju njegova odgoja i stoga je bio jako sretan da me se riješi barem kada sam odlazila na misu. Ako je učinak koji je molitva imala na mene bio takav, mislio je, možda je bolje držati se podalje od crkve. Dakle, nema šanse, prvo je uvijek na nama da se promijenimo i pustimo da nas osoba kojoj želimo govoriti o Bogu slobodno slijedi. Granica slobode drugoga sveta je granica koju ni Bog ne prelazi.

Iz knjige „Ni jedna tvoja bol nije bila uzalud“ autorice Costanze Miriano. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.