Foto: Shutterstock
»Pokoru činite, jer se približilo kraljevstvo nebesko!« Nije li to ono za čim svi čeznemo, za čim čezne zajednica: da dio neba dođe k nama i da se među nama oblikuje? Kraljevstvo nebesko to znači radost i mir, to znači da među nama zavlada ljubav, a s tim i sreća, jer je Isus uistinu među nama.
Pa ipak, gdje se nalazi takva zajednica, takvo kršćansko djelo? Tada bi među suradnicima morala vladati ljubav i potpuno jedinstvo, i duh pobožnosti bi morao biti živ, morali bismo doživljavati kako se na svim licima nalazi radost. Ali tamo gdje zrači nešto nebesko morali bi biti pozvani ljudi koji ništa više ne žele znati o Crkvi, jer svaki bi čovjek mogao ovdje, na ovoj siromašnoj zemlji doživjeti malo neba, jer svaki čovjek, čak i onaj najbezbožniji, gladuje za radošću, ljubavlju i mirom. On gladuje za tim dijelom nebeskog kraljevstva. Ovdje odjekuje u svakom ljudskom srcu struna, jer svi ljudi pripadaju Adamovoj djeci, prognanoj iz raja, koja u sebi nose tu čežnju za tim izgubljenim rajem. Kada bi našli nebesko kraljevstvo, kada bi našli zraku raja ovdje na zemlji, bili bi privučeni, i tu bi se naučili da opet vjeruju Isusa, koji je Gospodar nebeskog kraljevstva, jer On zapravo predstavlja ono što čini kraljevstvo nebesko: mir, ljubav i radost – sve za čim čovjek čezne.
Zašto ne predstavljamo dio nebeskog kraljevstva
Kakva je nevolja u tome što mi kršćani u zajednicama, u kršćanskim pothvatima, bratstvima i sestrinstvima ne predstavljamo dio nebeskog kraljevstva, iako je naš Gospodin nekoć rekao da je nebesko kraljevstvo s Njim došlo k nama. Kakve li nevolje što svojim propovijedanjem možemo tako mali broj ljudi uvjeriti o ljubavi i krasoti Isusa Krista, jer im mi ne donosimo kraljevstvo nebesko, ne predstavljamo ga, jer oni ne nalaze ni jedno mjesto gdje mogu stupiti u područje nebeskog kraljevstva i iskusiti kako je prijazan Gospodin. Isus je međutim samo radi toga došao, kako je već u svojoj pristupnoj propovijedi rekao da sada započinje kraljevstvo nebesko koje smo iščekivali, i da je sada među nama nastalo. Radi toga je On išao gorkim putem u smrt, ne samo da bi nam tamo gore otvorio nebo, nego Njegovo otkupljenje vrijedi već ovdje na zemlji, da ovdje budemo spašeni. I gdje se otkupljeni nađu zajedno, nastaje nešto od nebeskog kraljevstva, jer ga oni predstavljaju kao ljudi, u kojima živi ljubav, mir i radost, pomirljivost, dobrota i blagost.
Da, Bog na to čeka i svijet za tim vapije, da kraljevstvo nebesko ostane očigledno među nama kršćanima. Ako Bog poručuje: »Približilo se kraljevstvo nebesko« ‒ zar tada nije trebalo da se vidi da je ono došlo u samom Isusu, nama ponuđeno, i bilo razlog njegovog dolaska k nama, da bi nebo bilo doneseno na zemlju? Jer gdje se pojavio Isus, Gospodar neba, tu se na zemlji pojavio dio neba. Tko je htio biti zajedno s Isusom, okusio je nešto od neba, iskusio je Očevu ljubav, dobrotu i prijaznost, brigu svoga Boga; iskusio je Očev oproštaj, Njegovu ljubav koja liječi sve rane duše; iskusio je sreću koja je poklonjena grešnicima koji dolaze Spasitelju. Da, javlja se kliktanje od radosti u onih koji gledaju Isusa i smiju slušati blagoslovljene riječi iz Njegovih usta, i kojima je Njegova ljubav sklona.
Donositi ljudima nebo
Ipak, glava, Isus Krist, uzašao je na nebo, ovdje je ostalo Njegovo Tijelo, Njegova Zajednica. I to bi Tijelo ponovno trebalo donijeti ljudima nebo, tako da bismo u dodiru s Njegovim „udovima“ ozdravljali na tijelu i duši, došli do radosnog ushita, došli do utjehe, do izlječenja svojih rana. Morali bismo biti ljubljeni ljubavlju koja je samilosna, koja oprašta, koja podnosi, s prijaznom ljubavi, kada se sastajemo s „udovima“ Njegovog tijela i u toj ljubavi okusiti dio neba.
Približilo se kraljevstvo nebesko – tako je mogao reći Isus kada se pojavio na zemlji. On to sada govori i o svojoj zajednici, ali mi ipak još jednom pitamo: Gdje se to približilo? Gdje bismo mogli reći: idi u ovu kuću ili u ovu zajednicu, i postat ćeš radostan čovjek, bit ćeš izliječen od boli svoje duše, bit ćeš tako okružen ljubavlju da ćeš se osjećati kao ponovno rođen. Okusit ćeš puninu radosti ako dođeš u takav krug, jer se tu može osjetiti nešto od vječne radosti. Ne nalazimo li u zajednicama nešto upravo suprotno tome, i stoga nema privlačne snage za one koji još ne poznaju Isusa! Ah, zar nije tada skoro shvatljivo da mnoštvo ljudi, Božjih stvorenja, koji gladuju za radošću, nedjeljom radije izlaze u šume, vrtove? Tamo, u stvorenom, Božjoj prirodi, doživljavaju nešto od radosti, ljepote, kojom odsijeva priroda, što im daje radost koju svako ljudsko srce zahtijeva. Kada odlaze u zajednicu, na službu Božju, radost ne dotiče njihova srca, jer na licima ne vide tu radost, i tako tu ne nalaze nikakav odsjaj Boga, kao vani u prirodi. Gdje vam u zajednici dolazi ususret razdragana pjesma, pri čemu bi osjećali da njihovo srce odgovara tom pjevanju, tako da bi njihovo srce bilo privučeno radošću u njihovom Gospodinu Isusu Kristu?
Osjetiti dio kraljevstva nebeskog
Gdje su u zajednici ljudi koji su bezazleni kao djeca, kod kojih se obistinjuje Isusova riječ: da onima koji postanu kao djeca pripada kraljevstvo nebesko, i da se stoga kod njih može osjetiti nešto od kraljevstva nebeskog (Mt 18,3)? Da, gdje su djetinje duše u Božjoj zajednici, koje imaju privlačnu snagu za one koji stoje daleko, i koji bi tada u ovom svjetlu djetinje radosti mogli postati sretni? Daleko je dotjeralo naše kršćansko biće, koje je tako prožeto razumom, ukočeno, daleko od djetinjeg načina gledanja, i stoga bez radosti. I to je Božja optužba što Njegove zajednice, koje su uistinu više od Njegove stvorene prirode, moraju odražavati nešto od nebeskog kraljevstva i trebale bi to odražavati životom radosti, djetinjim gledanjem i bezazlenošću, ali to ne čine stoga Njega, ljudska djeca, koja Ga još ne poznaju, ne mogu ni druge privući.
Ali tko zna Božju bol koju Njemu stalno nanosimo? Ili, izraženo ljudskim riječima, kojima se i Sveto pismo uvijek ponovno služi da nam opiše Božje srce: Kako je Bog zbog nas uvijek iznova razočaran, i to razočaran upravo od svojih, što Ga ne predstavljaju, koje je On međutim krvlju svoga Sina otkupio i spasio kako bi bili Njegovi pravi svjedoci, koji bi mogli ljude k Njemu privoditi. Kolika je Božja bol! Kamenje, priroda, propovijedat će o Njemu, jer mi, Njegova zajednica, šutimo, ne zračimo radošću zbog Njegovog otkupljenja i nismo pravi Božji glasnici. I sada se postavlja veliko pitanje: Zašto je tako malo Božjeg kraljevstva, nebeskog kraljevstva među nama, tako da svijet ne može ozdraviti, ljudi ne mogu biti privučeni, tako da duše i tijela nisu izliječeni, žalosni nisu utješeni – zašto?
Dvije riječi
Dvije su riječi koje mogu uvesti kraljevstvo Božje, dvije riječi: „Pokoru činite!“ Poziv snažan kao udarci groma, poziv, tako se to čini, koji nije moguće prečuti, koji je tako jasan i nedvosmislen, poziv, koji se tiče nas, ljudske djece koji smo grešnici. Da, ne samo običan poziv, nego poziv Svetog pisma. Tko taj poziv ne sluša, neće dobiti ni kraljevstvo nebesko ni dar i milost Božju – čak ni samo oproštenje. To je sveti zakon Svetog pisma, da Bog sa Svojim milostima, da nebesko kraljevstvo dolazi samo tamo gdje je skrušena duša, gdje je, dakle, grešnik koji čini pokoru. Drugima nebesko kraljevstvo ostaje zatvoreno. Jer kraljevstvo Božje, nebesko kraljevstvo, je kraljevstvo puno milosti – i milosti će primiti samo onaj koji kao grešnik kleči pun kajanja i pokore pred Isusovim nogama.
Stoga prvo što kraljevstvo nebesko u sebi uključuje je radost, velika radost, stečena kajanjem i pokorom. Pokora – to su vrata kroz koja Evanđelje utire stazu da bi k nama došlo. Pokora je ulaz u blaženi život s Kristom; jer pokora je pretpostavka da se može postići oproštenje, a gdje je izrečeno oproštenje, tu je spas i sreća. Kajanje i pokora nose u sebi najveću sreću, blaženstvo i pomilovanje, nakon što smo zapravo bili prokleti u vremenu i vječnosti. Kajanje i pokora nose u sebi blaženstvo, jer Bog nekoga ponovno prima za svoje dijete: »Oprošteni su ti grijesi«. Da, pokora donosi sa sobom blaženstvo neba, jer Bog takvog sina, raskajano dijete prima ne samo u svoj zagrljaj nego ga oblači u prekrasnu odjeću pravednosti, dajući mu prsten u znak ljubavi, ukrašuje ga najljepšim dragocjenostima kojima će jednom blistati na nebu. (…)
Iz knjige s. Basilee Schlink „Kajanje i pokora – blaženi život“. Izdavač: Apostolatski centar „Sav Tvoj“, Zagreb.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
