Foto: Shutterstock

Isus se prirodom služio kako bi nas poučio i pokazao nam kako svijet oko sebe gledati kao dokaz Božje opstojnosti, njegove veličine i velikodušnosti

Nebesa, drveće, sunce i svu ostalu prirodu stvorio je Bog, a ona mu služi dajući mu slavu. Promatrajući prirodu i njenu uređenost, učimo zanimljive stvari. Štoviše, Isus se prirodom služio kako bi nas poučio i pokazao nam kako svijet oko sebe gledati kao dokaz Božje opstojnosti, njegove veličine i velikodušnosti.

Primjerice, jednom naš Gospodin reče: „Promotrite gavrane! Ne siju niti žanju, nemaju spremišta niti žitnice, pa ipak ih Bog hrani. Koliko li ste vi vrjedniji od ptica!” (Lk 12,24)

Izrekao je to obraćajući se odraslima svoga vremena, govoreći im neka ih ne izjeda zabrinutost. Već sam pogled na jato gavrana potiče nas da se s pouzdanjem prepustimo Ocu na nebesima.

U našem kraju gavrane možemo vidjeti, a i čuti, osobito ljeti kada se okupljaju na livadama i na krošnjama drveća. Ako živite u gradu gdje djeca mogu vidjeti vrapce, sjetite se da je Isus spomenuo i njih upozoravajući nas neka se klonimo pretjerane brige i preuzetnosti. „Ne prodaju li se dva vrapčića za jedan novčić? Štoviše, nijedan vrapčić ne pada na zemlju bez Božjeg odobrenja. „Ne bojte se! Vrjedniji ste nego mnogo vrabaca.” (Lk 12,7)

Potaknuta promatrati svijet na ovaj način i diviti se njegovoj ljepoti i uređenosti, djeca počinju usvajati istine o samima sebi

Učeći djecu prvim koracima nenavezanosti, ne trebamo se domišljati nikakvim genijalnim i originalnim idejama. Dovoljno nam je imitirati Krista i ponavljati ono što je on rekao i kako je naučavao ljude iz svoje blizine.

Potaknuta promatrati svijet na ovaj način i diviti se njegovoj ljepoti i uređenosti, djeca počinju usvajati istine o samima sebi. Tada, promatrajući užurbane mrave oko mravinjaka, ne vide samo mravlji život nego postaju svjesni Božje veličine jer On je tako malenim kukcima dao instinkt da streme redu i da budu marljivi te tako vjerno služe Bogu dajući mu slavu. Ne kažemo uzalud da je netko marljiv kao mrav.

Kada vam dijete dođe u suzama jer je mačka ulovila miša i sad ga nateže na trijemu, ono počinje učiti o nevjerojatnoj poslušnosti koja vlada u prirodi, a dio toga je da je u mačkinoj naravi loviti miševe. Miš će izgrickati rupu na vreći žita ili kruh u vašoj smočnici, mačka će pojesti miša, pas će naganjati mačku i tako redom. Od prvoga grijeha, u rajskome vrtu živimo u palome svijetu i svi smo žrtve pale naravi. Životinje nemaju dušu poput nas kao ni dar razuma i ostale milosne darove. Stoga se oni pokoravaju svojoj naravi čineći ono što im instinkt nalaže. Svojom poslušnošću instinktu, oni hvale Boga.

U dijelu zemlje gdje živimo u određeno se doba godine otvara sezona lova na jelene. Moja se djeca svaki put zgražaju kada vide upucanog jelena kojeg lovci prevoze kamionom. Iz tog razloga svake sezone lova na jelene mi iznova čitamo ulomak iz Knjige Postanka u kojemu Bog daje čovjeku sve zvijeri zemaljske da mu budu hranom. K tome im objašnjavamo da se divljač lovi kako bi ljudima bila hranom, kako se tako održava uravnotežen broj populacije jelena te se štite voćnjaci jabuka i bresaka od navale prevelikog broja jelena. Tada djeca počinju shvaćati kako je u prirodi sve divno uređeno i kojeg li velikog dostojanstva za čovjeka kojemu su sve te stvari podređene da njima gospodari.

Nažalost, često propuštamo priliku ishitreno ih opominjući za ponašanje koje smatramo okrutnim ili izrazom nepoštovanja, a upravo bi ih ovakve situacije mogle bolje usmjeriti u njihovoj spoznaji o Bogu

Možda vam se ovo čini trivijalnim i da nema veze s nenavezanošću, ali sve su to izvrsne prilike da poučimo svoju djecu. To je dobar početak. Nažalost, često propuštamo priliku ishitreno ih opominjući za ponašanje koje smatramo okrutnim ili izrazom nepoštovanja, a upravo bi ih ovakve situacije mogle bolje usmjeriti u njihovoj spoznaji o Bogu.

Primjer: djeca su naišla na kornjaču i počela je gađati kamenčićima koji se odbijaju o njen oklop. Kada odrasle obavijeste o tome što su doživjela, većina će ih opomenuti: „To nije lijepo!” Međutim, možemo reagirati i ovako: „Ne smiješ gađati kornjače. Bog je stvorio tu kornjaču i ona savršeno sluša Boga na svoj kornjačasti način. Ti si daleko veći od kornjače. Ti imaš svoj um i svoju dušu, a ona ih nema. Kada vidiš kornjaču, promatraj je kao jedno divno stvorenje koje je Bog stvorio svojom rukom. Promatraj tu glavicu kako proviruje iz oklopa i uvlači je u nj i kako svoju kućicu nosi na leđima. Sjeti se da je i tebe i kornjaču Bog stavio ovdje na zemlju kako biste vršili njegovu volju i njega proslavljali, ti u obličju dječaka, a ona u obličju kornjače.”

Ovo možda zvuči kao nešto što bi djetetu moglo na jedno uho ući, a na drugo izaći, osobito ako mu to kažemo usred žara igre. Ali ako nakon nekoliko dana naiđe na ptiće u gnijezdu savijenom na vrhu obližnjeg grma, tada neće to gnijezdo niti pokušati skinuti da bi izvadilo ptiće. „Oni su Božja stvorenja. Samo sam ih promatrao.”

Svaki miš, svaka ptica i svaki mrav prilika su za malo razmatranje koje služi kao zrno spoznaje koja u djetetu jača – a to je da je ono prvenstveno dijete Božje.

Iz knjige “Kako odgajati dobru katoličku djecu” Mary Reed Newland. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.