Osobni razvoj

POHVALITI ILI ODŠUTJETI Pohvali – usprkos onima koji pohvale ne vole čuti… Dogodi se da moja pohvala (koga ili čega) zasmeta mojim, uglavnom negativističkim sugovornicima ili promatračima. Zasmeta im, iako se to njih samih uopće ne tiče. Doživljavam takvu pojavu kao jednu od suvremenih pošasti.

Pohvali – usprkos onima koji pohvale ne vole čuti…

Foto: Shutterstock

 

Već dugo imam naviku pohvaliti pred drugima što dobro, lijepo, uspješno ili uzorno. Oduvijek sam smatrala da time, tj. svojom pohvalom nikomu ništa ne oduzimam, nikomu ne štetim. Pritom uopće ne mislim da se oni pred kojima što pohvalim ili koje radi čega pohvalim moraju složiti sa mnom. Jednostavno, osjećam da mi je dužnost pohvaliti što ili koga ako prepoznam razlog za pohvalu.

Je li ovo nova pošast?

Na radnom mjestu znala sam javno pohvaliti čiji trud, zainteresiranost, požrtvovnost, sklonost ili predanost. Pohvalila bih bliske suradnike, daljnje suradnike, ljude koje sam srela prvi put, ali koji su me nagnali da ih primijetim, registriram, analiziram, ocijenim… i (na kraju) pohvalim. Navedena moja navika, običaj ili sklonost zna mi stvoriti probleme s ljudima koji me okružuju. Dogodi se da moja pohvala (koga ili čega) zasmeta mojim, uglavnom negativističkim sugovornicima ili promatračima. Zasmeta im, iako se to njih samih uopće ne tiče. Doživljavam takvu pojavu kao jednu od suvremenih pošasti.

Primjer prvi: „Ne znate vi njega! Znate li čiji je on?”

Pohvalim npr. novodošloga mladog liječnika, početnika, zbog njegova iznimna zanimanja za struku, zbog istinske zainteresiranosti, spremnosti na učenje, zbog uporna traganja po literaturi, zbog revna angažmana tijekom i poslije radnog vremena… Pohvalim njegovu očitu sljubljenost s njegovim pozivom. I onda me, već na idućoj pauzi za kavu, dočeka hladan tuš komentara onih mojih sugovornika koji ne pohvaljuju. Sažetci njihovih komentara su: „Ne znate vi njega! Znate li čiji je on? Znate li u kojoj tvrtki mu radi otac? Znate li da mu je sestra, nakon završena filozofskog fakulteta, otišla na kruzer raditi kao sobarica? Znate li kojoj on djevojci udvara? Znate li kakav mu je prosjek ocjena u indeksu? Znate li da mu je majka zaposlena u tvrtki koja tone u gubitke? Znate li da mu je brat, informatičar, otišao raditi u Irsku? Znate li da taj mladi doktor dolazi na posao biciklom? Znate li da je on u ( toj i toj) političkoj stranci?“

Ja se tada pokušavam othrvati tomu roju negativnih strelica. Kava mi prisjedne. Postaje mi gorka. Ne osvježi me, već me uvodi u dilemu: pohvaliti ubuduće ikoga i išta ili ne…

Primjer drugi: „A znade li taj bračni par za kontracepciju?”

Nedavno je jedna meni draga, brojna, vjernička, skladna i ekonomski stabilna obitelj čekala prinovu. To iščekivano djetešce nije im se „dogodilo“, već su ga željeli i planirali. Porodu se je veselila cijela obitelj, kao i ja, koja sam bila samo promatrač sa strane. Tih sam se dana zatekla u razgovoru s poznanicima koji bi sami sebe sigurno nazvali dobrim vjernicima. Sjeli smo uz čašu vina. Na moju informaciju da Ivica i Marica s radovanjem iščekuju svoje djetešce, moji su sugovornici, ne trepnuvši okom, hladno i mrzovoljno prokomentirali: „A gdje je u tome roditeljska odgovornost? A znade li taj bračni par za kontracepciju?“

Prisjelo mi je moje omiljeno crno vino. Kao da mi se, dotada kristalno bistro, zamutilo u čaši. Na površini se pojavila dilema: pohvaliti ubuduće ikoga i išta ili ne…

Primjer treći: „Da, ali, zamislite, na polugodištu je dobila samo četvorku iz engleskoga…”

Razgovaram na cesti s bliskom gospođom o njezinoj prekrasnoj djevojčici, koja ima više talenata. Zanimam se kako je bilo na natjecanju na kojem je u inozemstvu trebala predstavljati svoju školu. Čestitam majci što je njezina djevojčica izvrsna u baletu, glazbi, klizanju, matematici, što je načitana, druželjubiva, skromna… Pohvalim joj kćerkicu, kojoj je pripala čast da zastupa svoju školu. Moja mi sugovornica odvrati: „Da, ali, zamislite, moja je Valerija dobila na polugodištu samo četvorku iz engleskoga…“

Prisjelo mi je to kratko čavrljanje na ulici. Pošla sam dalje svojim putem razmišljajući: pohvaliti ubuduće ikoga i išta ili ne…

Zaključak: Neću se dati smesti. Nastavit ću s pohvalama

Odlučila sam. Neću se dati smesti. Nastavit ću s pohvalama kad ih smatram opravdanima. Usprkos svemu, usprkos onima koji to ne vole čuti.

Hvala vam, dragi čitatelji, što ste poklonili nekoliko svojih minuta mojemu tekstu. To je od vas doista – pohvalno.

Najčitanije

Na vrh