Foto: Shutterstock

Odgojeni bez nježne ljubavi, gradimo svoju osobnost na bojažljivu strahu za svoju vrijednost u očima drugih…

Posegnimo za primjerom iz Biblije kakav je Abimelek. Osjećao se veoma nevažan – majka mu je bila drugorazredna priležnica, o otac ga nije ni opažao. Odgojen bez nježne ljubavi, gradio je svoju osobnost na bojažljivu strahu za svoju vrijednost u očima drugih, osjećajući istodobno krivnju zbog nepažnje prema njemu njegova oca Gideona. Zbog toga je Abimelek postao agresivan, patološki je razvijao svoju osobnost, čineći od sebe nekoga posebnoga. Žudio je za vlašću, da bi na taj način dobio surogat ljubavi: divljenje i strah ostalih.

„Ako me moj otac izbjegavao, onda sam zasigurno bio nevrijedan njegove ljubavi.“ „Moja majka stalno se žalila na mene, što znači da sam zasigurno bio kriv…“ Koliko ih se osjeća bezvrijednima, posebno tijekom djetinjstva? Osjećali su se važni samo onda kad su ispunjavali zahtjeve roditelja, kad su osvajali natjecanja, kad su dobivali dobre ocjene

Koliko ljudi tako govori o sebi: „Ako me moj otac izbjegavao, onda sam zasigurno bio nevrijedan njegove ljubavi.“ „Moja majka stalno se žalila na mene, što znači da sam zasigurno bio kriv…“ Koliko ih se osjeća bezvrijednima, posebno tijekom djetinjstva? Osjećali su se važni samo onda kad su ispunjavali zahtjeve roditelja, kad su osvajali natjecanja, kad su dobivali dobre ocjene.

Nije bilo važno što vole, niti što Bog želi za njih. Bilo je važno samo da se razvijaju što više u onome što je bilo izabrano za njih od njihovih roditelja. Sjedeći nad povjerenim im zadacima, nisu osjećali samo da donose razočarenje nego i da nema bijega od toga, da su osuđeni na ispunjavanje onoga što su im odrasli zadali kao njihov cilj

Nije bilo važno što vole, niti što Bog želi za njih. Bilo je važno samo da se razvijaju što više u onome što je bilo izabrano za njih od njihovih roditelja. Sjedeći nad povjerenim im zadacima, nisu osjećali samo da donose razočarenje nego i da nema bijega od toga, da su osuđeni na ispunjavanje onoga što su im odrasli zadali kao njihov cilj. Bojali su se, ako pobjegnu od kuće, da ih više nitko neće zavoljeti. Ipak, nikada nisu bili dovoljno dobri da bi „zaslužili“ priznanje i ljubav. Imali su čak osjećaj krivnje zbog molitve, jer kad su se molili predugo, gubili su dragocjeno vrijeme, koje su mogli potrošiti na učenje. Bojali su se ići u crkvu, jer su trebali ići na sat violončela, na plivanje ili na nastavu francuskog jezika.

Kasnije se sve to prenijelo na njihovu sliku Boga – to jako uvjerenje da Bog nešto od njih želi, a oni to moraju pod svaku cijenu otkriti i napraviti

A kasnije se sve to prenijelo na njihovu sliku Boga – to jako uvjerenje da Bog nešto od njih želi, a oni to moraju pod svaku cijenu otkriti i napraviti. To je težak problem, kada ne znaju što Bog želi, kakav zadatak ima za njih, kakve su mu ambicije, je li zadovoljan ili razočaran djetetom koje je raslo u takvim uvjetima i uvjerenjima.

Možda je nakon završetka srednje škole ili fakulteta mlad čovjek otišao svećeniku i pitao ga bi li trebao postati redovnik ili sklopiti brak – i čuo je odgovor da može učiniti što želi, da može ići za onim darom koji mu je dao Bog, a poziv se prepoznaje po tome da sami to želimo i da u tome nalazimo sreću.

Poziv se prepoznaje po tome da sami to želimo i da u tome nalazimo sreću

I iznenada taj mlad čovjek osjeća bijes prema svećeniku jer nije odlučio umjesto njega. Jer mu svećenik nije bacio štap kao psu da ga ulovi. Jer mu je dao mogućnost izbora. Taj čovjek je već kao dijete bio istreniran da zadovoljava druge, a sada iznenada on treba „zadovoljiti“ i realizirati svoju želju za srećom! Ali što želi Bog? Od svećenika taj čovjek čuje samo takav odgovor, a ustvari postavlja mu se pitanje: „Što želi od tebe Bog? U čemu Bog vidi ono što će te učiniti sretnim?“ Nakon tih riječi taj mladi čovjek odlazi slomljen iz ispovjedaonice.

Možda se to „odraslo dijete“ osjeća krivo kada samo izabire odjeću i kada samo odlučuje što pojesti i kakav posao izabrati i s kime se susretati? Možda se osjeća krivo što nije za blagdane otišlo kući, jer se nije željelo vraćati otrovnim riječima

Možda se to „odraslo dijete“ osjeća krivo kada samo izabire odjeću i kada samo odlučuje što pojesti i kakav posao izabrati i s kime se susretati? Možda se osjeća krivo što nije za blagdane otišlo kući, jer se nije željelo vraćati otrovnim riječima i ubijajućim pogledima, upozorenjima, naredbama, mišljenjima, optužbama, savjetima, moraliziranjima?

Možda se uhvatilo u tome kako sâmo naređuje Bogu što ima napraviti da ga zadovolji? Možda sumnja da ga je razočaralo ili je pak sâmo razočarano Bogom?

Možda se uhvatilo u tome kako sâmo naređuje Bogu što ima napraviti da ga zadovolji? Možda sumnja da ga je razočaralo ili je pak sâmo razočarano Bogom? Možda stvara okolnosti u kojima drugi ne mogu uspjeti bez njega da bi si osiguralo surogat ljubavi, koju nije dobilo od oca i majke?

Kad nas se drugi boje i kada ovise o nama, to nam na neki način nadomješta ljubav, u kojoj nam se netko predaje s povjerenjem i boji se da nas ne izgubi. Vlast čini da drugi ljudi hvale vladara, gledaju na njega s divljenjem, dopuštaju mu sve. Abimelek je bio idealan za nekoga tko žudi biti NETKO, netko tko će ispuniti ljudska očekivanja koja se dotiču preuzimanja vlasti nad drugima.

Nije tražio kralja u Bogu, već je tražio kraljevanje, tražio je kontrolu nad drugima, nad sobom, nad sudbinom, da bi mogao na taj način pobjeći od osjećaja da je nitko

Nije tražio kralja u Bogu, već je tražio kraljevanje, tražio je kontrolu nad drugima, nad sobom, nad sudbinom, da bi mogao na taj način pobjeći od osjećaja da je nitko. Kontroliranje sebe, drugih ljudi i događaja, to je izobličena potreba ljubavi. To je tuga biljke koja nema vlastitog panja i zbog toga traži uporište na granama drugih biljaka.

Kontrolira onaj tko se boji da može biti nevoljen, onaj tko nije ni u stanju voljeti i tko ne želi više voljeti, jer je izgubio vjeru u ljubav, ali ipak istodobno žudi za njom

Kontrolira onaj tko se boji da može biti nevoljen, onaj tko nije ni u stanju voljeti i tko ne želi više voljeti, jer je izgubio vjeru u ljubav, ali ipak istodobno žudi za njom. Kada ne tražimo Boga cijelim svojim bićem, potkrada nam se kušnja da kraljujemo drugima. Zbog toga je Abimelek činio sve što je bilo u njegovoj moći da bi mu drugi podlijegali, da bi ih učinio robovima i podredio ih sebi. Želio je uzeti svu vlast u svoje ruke. U tome je sličan svima onima koji pokušavaju zgaziti druge u ime svojeg kraljevstva. Kad se mole Ocu u nebu: „Dođi kraljevstvo tvoje“, misle istodobno: „Dođi kraljevstvo moje – želim da bude onako kako mi se sviđa, onako kako sam zamislio, onako kako sam planirao.“

Treba se čuvati takvih ljudi. Na njih nas upozorava i Sirah: „Dok si živ i dok je daha u tebi, ne daj nikomu vlasti nad sobom.“ (Sir 33, 21) Treba se još više čuvati samog sebe, da bi se ne samo predao u čije ruke zbog ugode egzistiranja i na koga drugoga bacio strah pred svojim postojanjem nego i također da ne bi tražio vladanje nad drugima, padajući u napast vladanja i upravljanja drugima

Treba se čuvati takvih ljudi. Na njih nas upozorava i Sirah:

„Dok si živ i dok je daha u tebi, ne daj nikomu vlasti nad sobom.“ (Sir 33, 21)

Treba se još više čuvati samog sebe, da bi se ne samo predao u čije ruke zbog ugode egzistiranja i na koga drugoga bacio strah pred svojim postojanjem nego i također da ne bi tražio vladanje nad drugima, padajući u napast vladanja i upravljanja drugima. Ne tražimo Boga u čovjeku, niti nemojmo dopustiti da nas zavede takva neprimjetna kušnja. Porobljavanje drugih pokazatelj je straha za samog sebe, za svoj osjećaj vrijednosti.

Nije bio sretan niti je učinio koga sretnim, ni čovjeka, ni Boga. On se ne odaziva Bogu, niti Bog njemu, a ipak nalazimo to u Bibliji: povijest čovjeka kojega ništa nije vezalo uz Boga. Možemo li zamisliti tužniji život?

Začuđujuće, ali u cijelom poglavlju Sudaca koje se dotiče Abimeleka nema ni riječi o njegovoj molitvi. Abimelek se nikada nije molio. Neki ljudi na vlasti, čak iako se mole, to čine samo zbog toga što im to može pomoći u rastu njihove popularnosti. Također nije napisano da je Abimelek bio sretan ili da je učinio koga sretnim, ni čovjeka, ni Boga. On se ne odaziva Bogu, niti Bog njemu, a ipak nalazimo to u Bibliji: povijest čovjeka kojega ništa nije vezalo uz Boga. Možemo li zamisliti tužniji život? (…)

Iz knjige ‘Usrećiti Boga’ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.