Kršćanska amaterska poezija

POETSKI PREDAH // Dok lice si tražim

Dok lice si tražim

Gospode, čujem da ime mi zovu i lik prepoznaju. Vide me u mome tijelu, s odjećom koju imam i u trenutnom raspoloženju. Istražuju me ne bi li mi zamjerku našli. Prepoznajem njihove analize pa se sakrijem iza bahatosti i odrješitosti, iza prividne strogoće. Mislim im pute zapetljati. Jer bojim se boli izdaje, razočaranja, povrijeđenosti. Lakše je lokote stavljati, kompliciranim kodovima priječiti dotok njihovim pitanjima, nositi masku nedefiniranog lika nego skupljati komadiće raskomadanog srca.


A kad bih šifre im dala i sefove otvorila, vidjeli bi kako sam slaba i nedostojna, smušena i zbrkana. Kako me bole moje slabosti, moje nesavršenosti i podložnost grijehu. Vidjeli bi kako bih htjela poniziti svoju oholost, srezati krila svojim nestrpljivostima. Kako bih htjela biti blaga i skrušena, predana Tebi, s povjerenjem osluškivati Tvoje riječi, znati da je sve moje Tvoje i da sve svoje dugujem baš Tebi. Ovako zaključana štitim istinu da ne želim životom pokoriti svijet, nego svijetom zadobiti Život, da cilj vidim u manje imati, a više biti. Štitim, kažem, jer kad bi otkriveno bilo bojim se da brzo bi leđa okrenuli i tragove si zameli.

I smeta mi to: što vide me onakvom kakvom im se dajem, a ne onakvom kakva jesam. Smeta mi i to što takvu, lažnu mene sebi pripisuju, a sebe svoju što želim Tvojom biti, skrivam unutar zidina straha. I teško mi je njima biti njihova, sebi svoja, Tebi Tvoja. 3u1. Jer 1 sam u 1. Ili to oholo želim biti.

Samo, kao da još uvijek tražim svoje mjesto pod Suncem. Uporno ga i neprestance tražim s nadom da nadomak sam mu, da tu je iza ugla i da me čeka. Bezbrojni otisci vrludavih koraka odaju malaksalost snaga koje bi me tjerale dalje. Tako umorna, s polupraznim čuturama okrjepe, povremeno nailazim na hladovinu stabala Tvoje utjehe što pružaju smiraj iscrpljenom mi tijelu i dušu krijepe slatkoćom soka svojih plodova.

I tek što pomislim da tu mi je biti, Tvoj me glas zove i ruka Tvoja dohvaća moju. Zove me ići dalje kroz pustinju.
Pustinju osame, rasta, čeličenja, odbacivanja nepotrebnog.
Pustinju traženja, čežnje, propitkivanja.
Pustinju koja suhoćom napaja žeđ za Oazom.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh