Foto: Shutterstock

„Pobrini se za sebe“

Zmija je u Evi samo potaknula brigu, samo ju je uznemirila u odnosu na njezin položaj, predlažući kako da više ne vjeruje Bogu, već se pobrine sama za sebe. „Pobrini se za sebe“, slogan je popularan u reklamama; pobrini se za svoje akne, svoju kožu, mirovinu, mršavljenje, svoj izgled. Učenici su u lađi, unatoč Isusovoj prisutnosti i tek malo nakon što je učinio čudo umnoživši kruh, bili zabrinuti da nemaju što jesti. Kada se sami pobrinemo čak i za komadić kruha ne vjerujući Bogu da će se On pobrinuti za taj kruh, tada nasljedujemo Evino grešno osamostaljenje. Zašto uopće molimo Boga u Oče našu da nam dade kruha za jedan dan? Samo za jedan dan? Zašto? Zašto se On mora brinuti, zar se ja ne mogu pobrinuti sam za sebe kao za svoj izgled, ili akne? „Kruh naš svagdanji daj nam danas“? Je li samodostatnost iluzija ili stvarnost?

Vrag je Evi stavio prsten obmane samodostatnosti, u kojoj joj ne treba Bog i ukrao joj je blago brižne Božje ljubavi

Koliko je tisuća stabala moglo biti u raju? Sto tisuća? Milijun? A samo je jedno zabranjeno. Koliko je razvojnih mogućnosti Bog predložio čovjeku, a samo je jednu zabranio: nemojte miješati dobro sa zlom – nemojte vjerovati u stablo koje je tako dobro da u gustišu svoga lišća ima skrivenu zlu zmiju; nemojte vjerovati ljubavi koja je zapravo samo mimikrija zavisti (…), nemojte rabiti uvrede ni ironiju kao atribute samouvjerenosti, nemojte vjerovati istinama koje su zapravo poluistine ili polulaži, nemojte buditi u sebi fantastičnu nadu ukiseljenu stvarnim očajem. Zlo je manje nesigurno kada ni u čemu ne podsjeća na dobro. (…)

Nitko nije otporan na život. Nemojte na sebe stavljati atlantidski prsten, koji bi vam kao trebao donijeti sreću, dok se u isto vrijeme onaj tko vam ga prodaje, na vama bogati. Vrag je Evi stavio prsten obmane samodostatnosti, u kojoj joj ne treba Bog i ukrao joj je blago brižne Božje ljubavi. Đavao ima svoju inačicu prispodobe o pronađenome blagu – neki je čovjek pronašao naivnu ženu te joj je prodao prsten od tombaka govoreći joj da je od zlata, a ona je za njega dala svu svoju dušu.

Netko drugi govori: „Moja je supruga zmija, što god da joj kažem, odmah na usnama ima takav otrov cinizma i neprestano me ismijava tako da više nemam snage živjeti s njom“. Pitam dakle: „Je li tako bilo od početka?“

Jedna mi se žena povjerila: „Moj se muž odnosi prema meni kao prema lutki na napuhavanje kupljenoj u seks-trgovini, a već gotovo dvadeset godina nije razgovarao sa mnom duže od dvadeset minuta. Za njega postoje samo odora i obveze, čak me nikada nije primio za ruku samo kako bi me za nju držao.“ „Nisi znala kakav je kad si s njime ulazila u brak?“ pitam. „Bio je tako zgodan u odori, tako lijep, i odlučan, zaljubila sam se“. Netko drugi govori: „Moja je supruga zmija, što god da joj kažem, odmah na usnama ima takav otrov cinizma i neprestano me ismijava tako da više nemam snage živjeti s njom“. Pitam dakle: „Je li tako bilo od početka?“ „Želio sam joj pomoći jer joj njezin otac ništa nije dopuštao i ismijavao je sve što bi učinila. Smilovao sam joj se jer je tako željela biti voljena te sam joj to i govorio.“ Postavljam drugo pitanje: „A nisi se onda upitao volim li je uistinu ili samo tako govorim kako je ne bih povrijedio, jer ipak od mene očekuje takvu ljubav?“ On, začuđen, odgovara: „Ne razumijem.“ Stoga šutim i ne znam što reći. Ovaj je čovjek želio biti loše dobar ili dobro zao. Dobro je pomiješano sa zlom uistinu zabranjenim voćem koje zaluđuje milijune.

Inat prema Bogu

Bog je dao jednu jedinu zabranu koja se odnosi na jedno jedino stablo, odnosno rekao je neka se voće s njega ne jede, a zmija je Evu upitala je li istina da im je Bog zabranio jesti sa svih stabala. Da odgovor glasi: „Sa svih stabala“, tada ništa ne bi bilo dopušteno, a raj bi u stvarnosti bio zatvor, vrsta muzeja u kojemu su eksponati smješteni u sterilne vitrine, lijepi su, ali nije ih dopušteno dirati; sreća je tada prisilna, a sloboda iluzija jer ionako uistinu NIŠTA NIJE DOPUŠTENO! A ako ništa nije dopušteno, onda se sami trebamo izboriti za slobodu. Ako Bog uistinu ne brine o meni, već samo obećava stavljajući mi pred oči radost kao arheološki primjerak na muzejskoj izložbi, onda se moram sam pobrinuti za sebe, moram biti samodostatan i više ne računati na Boga. Upravo je to bila ta trunka kvasca koja je ukiselila čitavo tijesto čovječanstva. Inat prema Bogu.

Iz nove knjige p. Augustyna Pelanowskog „Ne osvrći se – bez povratka“, koja izlazi uskoro!