Foto: Shutterstock

Borba u nama

Korijen straha i nepovjerenja u nama započeo je u Edenu. Pouzdanje, otvorenost, hrabrost, sloboda „usuditi se“, pa čak i lakovjernost – prirodni su instinkti našega duha po stvaranju. Iz Evine su pogreške proizašli duboki korijeni nepovjerenja u svima nama, potičući nezdravo zatvaranje te stvarajući kamena srca, strašljivost, obrasce bijega te neprirodnu lukavost i prepredenost.

U tom smo smislu u samome korijenu proturječni te se u nama smjenjuju pouzdanje i dvojba, otvaranje (ranjivost) i zatvaranje, lavlje srce i bijeg pred nepostojećim neprijateljem (v. Izr 28,1). Odvažno stupamo i ondje kamo se anđeli ustručavaju krenuti, dok već idućega trenutka – poput Ilije – bježimo od obične žene (v. 1 Kr 19,3). U jednome smo trenutku spremni slijepo kročiti u vjeri, kako i dolikuje, dok već idućega zahtijevamo znati što nas očekuje prije nego što učinimo još samo jedan korak (v. Hab 2,4). I tako smo neprestano u ratu:

»Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Nalazim dakle ovaj zakon: kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo. Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima.« (Rim 7,18-23; podvukao autor)

Sveti Pavao, sebi svojstvenim načinom izražavanja, govori o onome što smo mi nazvali engramima – dubokim rutinama (brazdama, kolotečinama) koje u samoj srži izazivaju proturječje, navodeći nas da „činimo“ upravo ona zla koja ne želimo. Ali, Bog je po svome apostolu, u Jakovljevoj poslanici 1,5-8, rekao (podvukao autor):

»Nedostaje li komu od vas mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje rado i bez negodovanja, i dat će mu se. Ali neka ište s vjerom, bez ikakva kolebanja. Jer kolebljivac je sličan morskom valovlju, uzburkanu i gonjenu. Neka takav ne misli da će primiti što od Gospodina – čovjek duše dvoumne,nepostojan na svim putovima svojim.«

Postojanost i vjernost

Moramo biti postojani. Postojanost i vjernost neophodne su za svakoga onoga tko želi sazrijeti u Kristu. U tom smislu, spomenuta mentalna rutina (brazda) straha te korijen nepovjerenja leže u samoj srži pogubnosti za našu vjeru. Upravo je tu temelj padanja u stare loše navike. Neodlučnost – ono što Biblija nazivlje dvoumnošću – jedna je od najsnažnijih, najdublje ukorijenjenih sklonosti naše tjelesnosti.

Valja nam dobiti rat za „obnovu svoje pameti“ upravo na ovome bojnome polju. Odgovor pritom ne može biti jednostavniji:

Molitva

Gospodine, neka tvoja savršena ljubav rasprši svaki strah (1 Iv 4,18),

jer mi nisi dao duha bojažljivosti da se opet bojim,

već „snage, ljubavi i razbora“ (2 Tim 1,7)!

Gospodine, privedi svu tu sklonost pomutnji i neodlučnosti k smrti na Tvome Križu,

jer ti nisi tvorac te moje neodlučnosti i zbunjenosti (1 Kor 14,33).

Ovu ćete molitvu možda morati ponoviti mnogo puta, ne zbog toga što je Bog ne bi čuo, već zbog toga što ne želimo dopustiti da ona postigne puni učinak u nama koji »u strahu pred smrću – kroza sav život bija[smo] podložni ropstvu« (Heb 2,15). Naš se um boji prepustiti nadzor te mu je stoga draže ropstvo negoli sloboda! Ali, on »čuva mir jer se u te uzda« (Iz 26,3; podvukao autor). Napomena: nakon što molitva riješi ovaj problem, Gospodin Sâm zaista drži naš um u miru i spokoju.

Iz knjige Johna Lorena i R. Lorena Sandforda „Preobraženi život”. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.