Foto: Shutterstock

Davnih 1960-ih, kad sam bio mlad katolički svećenik, jedna od stvari koja me je obeshrabrivala bila je duhovno voditi mnoge iskrene, pobožne kršćane koji su patili od mnogih osobnih problema. Neki su bili ozbiljno depresivni, neki su se borili s ovisnostima, neki su imali ispade nekontrolirana gnjeva. Kao i mnogi drugi svećenici i crkveni službenici, poticao sam ih da ne klonu duhom, već da se nastave boriti. (…)

Mnogi od njih planirali su se ubiti. Govorili bi mi o svojim zamislima kako će to učiniti ako njihova bol postane preteška; naprimjer, predoziranjem tabletama. Na razne načine pokušavao sam pomoći tim patnicima. Predlagao sam im da im pronađem psihoterapeute, a neke je k meni i poslao njihov psihijatar, smatrajući da trebaju duhovnog vođu. Ono što sam mogao primijeniti iz svojeg poznavanja duhovnosti bilo je kajanje za grijehe, zauzimanje pozitivnog mišljenja o Božjoj ljubavi i jačanje snage njihove volje. No ubrzo sam otkrio da je ljudska volja ograničena, iako sam uvijek govorio: „Potrebna vam je Božja milost.“

Neki su mrzili život. Mrzili su i sebe i pretpostavljali da ih i Bog mrzi

Što je onda bio odgovor? Bilo je dovoljno teško ljudima koji trpe nositi se sa svojim trpljenjem na ljudskoj razini, a koji bih im savjet mogao dati na duhovnoj razini? Jesu li neki ljudi toliko ranjeni svojim životnim iskustvima (naprimjer, spolnim zlostavljanjem svojih očeva) da su uistinu beznadni? Neki su mrzili život. Mrzili su i sebe i pretpostavljali da ih i Bog mrzi. Postavljali su mi teška pitanja: „Zar uistinu mislite da bi me Bog osudio ako se ubijem? Poznajete moju prošlost i da ju ništa ne može promijeniti. Godinama idem k psihijatru i još mi je uvijek loše. Mislite li da će se išta promijeniti? Uskoro ću imati pedeset godina i odsad sve može samo ići nizbrdo. Zar mislite da će mi ikada biti bolje?“

Iskreno, nisam mogao reći da hoće. Ako im nije bilo bolje od psihijatrijskog liječenja, od lijekova, od terapije elektrošokom, što im onda ja mogu ponuditi? Je li moguće da su toliki ljudi duhovno beznadni? Zar oni nikada neće biti sretni? Zar samo gubim svoje vrijeme? (…)

Nekako u to vrijeme nekoliko svećenika na našem fakultetu (predavao sam na dominikanskoj teologiji u Dubuqueu, Iowa) počelo me je ispitivati zašto provodim vrijeme „držeći se za ruke s hrpom luđaka“ (kao što je jedan od mojih kolega to sročio). Stalno su me zvali na telefon jer je nekomu od mojih štićenika trebala pomoć i to je postajalo smetnja. Prodekan za nastavu me je upozorio da to vrijeme koje provodim s potrebitima oduzimam od vremena koje bih trebao provesti pripravljajući se za nastavu i baveći se našim sjemeništarcima. Znao sam da je u pravu. Ali također sam znao da je jednosatni susret svaka dva tjedna s osobom koja ima suicidalne misli dovoljan da ju održi na životu. Morao sam otputovati iz Dubuquea na dva tjedna i dok me nije bilo, dvoje od mojih štićenika pokušalo se je ubiti. Provodeći vrijeme s tim ljudima u nevolji shvatio sam da im je dovoljno samo malo pozornosti da bi htjeli i dalje nastaviti živjeti. Nisam im mogao reći: „Više se nećemo viđati!“

Veliko pitanje postavljalo se je ne samo meni kao pojedincu, već i cijeloj kršćanskoj zajednici, Crkvi. Trebamo li se baviti samo onima kojima sve ide dobro? To mi se nije činilo ispravnim

Osim osobne dileme u kojoj sam se našao, nisam mogao pobjeći od činjenice da se moram suočiti i s puno većim problemom. Veliko pitanje postavljalo se je ne samo meni kao pojedincu, već i cijeloj kršćanskoj zajednici, Crkvi. Trebamo li se baviti samo onima kojima sve ide dobro? To mi se nije činilo ispravnim. (…) Naša zajednica uređivala je časopis o duhovnosti, Cross and Crown, čiji su naslovi članaka ilustrirali samu bit tog učenja: ako svoju patnju sjedinite s Isusovom patnjom, primit ćete krunu u nebu. Dobro, vjerujem da je to uvelike istina; postoji spasonosno trpljenje i nećemo ga moći izbjeći u životu. Ali istovremeno mnogi ljudi, uključujući i pobožne katolike, podnose takve bolesti – posebice emocionalne boli – koje ih vode u očaj. Njihova patnja nije spasonosna.

Zato sam čuo očaj u glasu svojih štićenika. Oni su se pitali ono što bi se svaka normalna osoba pitala: „Gdje je Bog u svemu tome? Voli li me uopće? Sve ukazuje na to da me ne voli. Možda vas voli, ali ja sam toliko oštećen da se više ne mogu oporaviti.“ Sjećam se da sam, kad sam jednom govorio na duhovnoj obnovi, zamolio sudionike da nacrtaju ono što osjećaju o sebi. Jedna je žena nacrtala sebe kao slijepa orla. Druga se je nacrtala kao tvora. Što im reći? Koji je kršćanski odgovor? Za njih pokajanje i snaga volje nisu bili dovoljni.

I tako sam odlučio, usprkos skepticizmu svojih kolega svećenika, ne odustati od jedine stvari za koju sam uočio da pomaže: da mi bude stvarno stalo do ljudi koji su ranjeni, jer im to pomaže da prežive. Mnogi drugi došli su do iste spoznaje. To nije izliječilo patnju tih ljudi, ali im je puno pomoglo. (…)

Ulomak iz knjige „Umalo ugašena milost“ autora Francisa MacNutta. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.