Intervju

INTERVJU S FRONTMENOM GRUPE „OPĆA OPASNOST“

Pero Galić za Book.hr: Vjera mi daje snagu za dalje, bez obzira na pobjede i poraze

Pero Galić za Book.hr: Vjera mi daje snagu za dalje, bez obzira na pobjede i poraze

Zadnjih nekoliko godina, mnogi glazbenici i druge medijski eksponirane osobe javno i aktivno svjedoče svoju vjeru i govore o putu obraćenja koji su prošli. Neki su se nakon toga iskustva povukli iz javnoga života ili su se usmjerili na duhovnu glazbu, dok su drugi pak nastavili istim putem gdje su stali prije obraćenja.

Postoje i oni koji su oduvijek živjeli svoju vjeru, i prije nego li su započeli karijeru i postali medijski eksponirani. Jedan od njih je i Pero Galić, rođeni Županjac i frontmen grupe Opća opasnost, s kojim smo razgovarali o glazbi, obitelji, vjeri… U nastavku možete pročitati intervju u cijelosti.

Za početak vam se želim zahvaliti što ste pristali dati intervju za naš portal. Najviše vas prepoznaju kao frontmena grupe Opća opasnost, koja postoji više od dva desetljeća.  Kako je započeo vaš put u ‘glazbene vode’?

Pero: Jako davno je sve to započelo, ali ukratko, sve oko mene već od najranije mladosti bila je glazba; pjevalo se i sviralo, sva bliža rodbina čekala je svaku prigodu da se druži na taj način, a onda se to vjerojatno zove „genetika“ pa ni mene nije „promašilo“. Svidjelo mi se i uz pomoć nešto starijih rođaka, upoznao sam i širu sliku glazbe koja me povela i vodi me do danas.

S obzirom da već mnogo godina pjevate u spomenutom bendu, neminovno je pitati – je li vaš posao postao nešto čime ste se identificirali? Koliko je teško živjeti običnim životom kad se ugase svjetla reflektora?

Pero: Ljudi oko nas, vide nas onakvima kakvima im se predstavimo; i, ako je iskreno i vrijedno, a i ne mora biti tako, zapamte nas, i na osnovi toga o nama stvaraju sliku. Moj je posao upravo neprekidno druženje s ljudima na moj način. Tako da je to sigurno postala moja identifikacijska karta. Ali i dalje živim „običnim“ životom. Ako sam javna osoba – zbog prirode posla, nisam nešto bitno neobičan; volim to jako i iskren sam u tom poslu do kraja, ali svjetla reflektora ipak nisu moja prva ljubav. To je ipak moja obitelj, koja mi pomaže biti to što jesam. Nikakav mi problem nije živjeti običnim životom kada se sve to pogasi – ljudi su me upoznali i prepoznali kao nekoga tko je njima jednak, a i ova manja sredina u kojoj živim, a to je moja draga Županja, ne dopušta da bude drugačije. Zajedno kupujemo kruh u pekari i slično. Znaju što sam i tko sam i to poštuju, ali živim jednim normalnim i mirnim životom.

Foto: www.opca-opasnost.com

 

Prošle ste godine izbjegli nesreću tijekom nastupa kada se srušila pozornica. Je li taj događaj na bilo koji način utjecao na vas? Ljudi općenito u takvim situacijama propituju smisao života, jer postaju nešto svjesniji da će kraj jednom doći.

Pero: Budite sigurni da u takvom trenutku ne znate puno, jer se uistinu jako brzo događa, tako da je prva reakcija bila, kao što se i vidjelo, spašavanje žive glave. Poslije toga ide ono sve kako je zamalo moglo biti i je li to sreća ili nešto drugo, pa sam ostao živ. Ali kako se to nije dogodilo samo nama – kroz povijest je bilo sličnih slučajeva koje smo vidjeli, onda je kasnije to lakše i prihvatiti jer sam ostao živ, zahvalan dragom Bogu, koji sigurno ima svoje ruke u tome. Mene to nije nimalo omelo i eto me opet na pozornicama, ali bitno obazriviji. A kraj kada dođe, bit ću spreman.

 

„Na ovome smo svijetu svi isti i jedino tako nam može biti dobro dok smo ovdje“

 

Kao što sam spomenula u uvodu našega razgovora, smatrate se vjernikom. Što to konkretno znači za vaš život?

Pero: I to je sve počelo jako davno, ali od moga početka na ovoj zemlji, uz moje roditelje i meni jako dragu baku, sada već pokojnu, koji su mi vjeru prenijeli onako kako ju oni vide i poveli me u crkvu, naravno. No smatram da je ona „prva“ crkva naša kuća. Mislim da sam dao do znanja što je za mene vjera, prvo kada nastojim reći da smo mi svi isti i da sigurno ne poštujemo dovoljno ono prvo za što smo sazdani, a to je mogućnost sudjelovanja u stvaranju novoga života i odgovornost prema njemu. Na ovome smo svijetu svi isti i jedino tako nam može biti dobro dok smo tu. Bojim se da će nas zavist, ljubomora i sve ono što nas čini zločestima dovesti do kraja puno brže nego možemo i zamisliti.

Rock i vjera – izgleda (uglavnom) dosta nespojiva kombinacija…

Pero: Zašto nespojiva? Ne postoji li jedan bend koji pjeva o vjeri, ali u rock izvedbi i jako su popularni u svijetu? To je samo moj način života uz one prve vrijednosti koje sam upoznao. A da iskreno i jako vjerujem u sebe, mislim da je to ipak početak vjere, uz moj način na koji radim to što radim, itekako se mogu povezati. Rock nije zlo kako su ga nekada predstavljali pa se i danas misli da je tako; sve što ljudi rade može biti jako loša verzija života i vjere. Ja ne pjevam u našim pjesmama konkretno o Bogu, ali vjera u život i ljubav sigurno je prisutna.

Pero Galić za Book.hr: Vjera mi daje snagu za dalje, bez obzira na pobjede i poraze

„Nikada nije rečeno da će nam išta u životu biti lako, pa i vjerovati i ustrajati u tome“

 

Može li danas glazbenik živjeti vjerničkim životom s obzirom na vrijednosti koje dominiraju u našem društvu?

Pero: Ako se ne predamo, onda je sve moguće. Nikada nije rečeno da će nam išta u životu biti lako, pa i vjerovati i ustrajati u tome. Mogući su i padovi. Čovjek ipak na kraju sam odlučuje hoće li ili neće vjerovati. Ne znam zašto onda ne bi vjerovali. Novac spominjem samo zato što je ipak postala vrijednost kojoj se ljudi klanjaju, a to ne treba biti tako. Ja kažem da može. I glazbenik je ipak na kraju samo običan čovjek, sa nekim svojim, naravno, različitim vrijednostima koje koristi za dobro ili zlo. To biramo sami.

Osim što ste glazbenik, suprug ste, otac i djed. Kako usklađujete obiteljske i poslovne obaveze. Vjerujem da uz turneje, probe i ostalo što se vezuje s vašim angažmanom, to nije ni malo jednostavno…

Pero: Nije jednostavno jer, prije svega, malo je vremena da bi se sve stiglo, posebno biti dio obitelji koja raste i razvija se jer smo dosta vremena na putu pa nam izmaknu neke lijepe, ali i one manje lijepe situacije, premda bi voljeli biti dio istih. No, s obzirom da mi je obitelj velika podrška u svemu tako i manje boli, jer su oni na neki način uvijek uz mene i vjeruju da to što radim, radim upravo za dobro svih nas zajedno.

 

„Vjera opet pobjeđuje i daje snagu za dalje i više, bez obzira na pobjede i poraze…“

 

Jeste li ikada razmišljali da odustanete od onoga čime se bavite? Koja je ‘tajna’ vaše ustrajnosti?

Pero: Nisam i ne pada mi na pamet. Hvala dragom Bogu, tijelo još ima snage i izdržava sve te napore koje nam donosi ovaj posao, a vjerujte da nije ni malo lako kako možda izgleda. No,  vjera opet pobjeđuje i daje snagu za dalje i više, bez obzira na pobjede i poraze. To sam ja!

Mnogi vas mladi doživljavaju kao uzor. Posebice tinejdžeri koji se još uvijek traže i u tom procesu identificiraju s poznatim osobama. Razmišljate li kada o tome? Osjećate li neku odgovornost prema tome da pružite dobar primjer drugima?

Pero: Upravo to i radim cijeli svoj život. I ja sam učio od svojih uzora, uzeo ono što mi se čini najbližim meni, u to ugradio sebe i uz to uložio jako puno truda i volje u to što vjerujem, kao što radim i danas.

Naš se razgovor približio kraju – želite li nešto poručiti čitateljima našega portala?

Pero: Svakako im želim vjeru i zdravlje, kako bi mogli ostvariti svoje snove ili želje, a to je puno lakše ako vjerujete. Lijep vam pozdrav svima i nadam se i susretu.

Gabriela Jurković; Book.hr

Najčitanije

Na vrh