Foto: Shutterstock

Apostol koji zna tko je Isus, ali ne želi s njime preživjeti strahote križa, postaje sličan crvu u voću. A treba također preživjeti ogorčenost samim sobom. Ne može voditi duhovan život netko tko nikada nije preživio skandal u samom sebi, tko ne poznaje svoje strahove i u njih nije ušao. Ne čudimo se dakle Isusovim riječima, koje su kasnije egzorcirale Petra, nazivajući ga Sotonom. Konzumirati Tijelo Kristovo u svetoj pričesti, a da istovremeno nisi probavljiv zajednici, to je nešto gore od egoizma.

Njihovo otvaranje nije bilo uzrokovano ničime drugim nego njegovom otvorenošću…

Jedan poznati psihijatar vodio je jednom simpozij posvećen tomu kako pobuditi pacijente na otvorenost. Taj psihijatar bacio je u jednom trenutku izazov svojim kolegama, hvaleći se: „Kladim se da će moja metoda nagovoriti pacijenta na otkrivanje njegovih najskrivenijih problema za vrijeme prvog susreta s njim, i da ja neću trebati postavljati svoja pitanja.“ Na čemu se temelji ta metoda? Evo je: započeo je susret s pacijentom otkrivanjem nečega veoma osobnoga, što bi moglo uništiti njegovu karijeru kad bi bilo otkriveno. Usprkos sumnja u svezi s tom metodom, postignut je željeni učinak: pacijent je otkrio svoju nutrinu.

To isto pravilo odnosi se na sve druge međuljudske odnose. Ako se usudiš otvoriti svoju nutrinu, druga osoba će ti najvjerojatnije također otkriti svoje tajne.

Bivajući jednostavnim i nepretencioznim čovjekom, dr. Paul Tournier sa sigurnošću je posjedovao krasan dar liječenja. Koja je bila njegova tajna? E, on ukazuje na određeni događaj, prekretnicu u svojoj karijeri. Za vrijeme internističke prakse u Ženevi sudjelovao je na sastanku za vrijeme kojeg su ljudi, jednostavno, bili svoji. Međusobno su dijelili svoje brige, radosti, grijehe. Iako je bio vjernik, Tournier je ustanovio da je u takvu ozračju doživio duhovnu promjenu. Kad se vratio u svoju praksu, primijetio je da se ljudi otvaraju pred njim. Umjesto da govore samo o svojim tjelesnim smetnjama, pacijenti su mu počinjali govoriti o svojim proživljavanjima. Njihovo otvaranje nije bilo uzrokovano ničime drugim nego njegovom otvorenošću.

Za razliku od većine židovskih rebe, koji su ostajali iznad svojih učenika, Isus je snažno doživljavao svoj život zajedno s njima, ne uzdižući se iznad ostalih i nikoga ne ponižavajući

Jedan od najkarakterističnijih aspekata života Isusa Krista bila je prozirnost. Za razliku od većine židovskih rebe, koji su ostajali iznad svojih učenika, Isus je snažno doživljavao svoj život zajedno s njima, ne uzdižući se iznad ostalih i nikoga ne ponižavajući. Nije podcjenjivao svadbu u Kani Galilejskoj i nije skrivao suze na Lazarovu grobu, konzumirao je gozbu kod svetog Mateja i pomogao je u običnom pecanju riba Šimunu. Krist se neprestano otvarao pred svojim učenicima, kad ga nisu razumjeli, strpljivo je ponavljao svoje govore, čije brojne primjere imamo u Ivanovu evanđelju.

Da bi se uvjerio razumiju li ga njegovi učenici, razumiju li njegovo samovoljno otvaranje, govorio je: „Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga.“ (Iv 15, 15)

Kada naiđemo na svojem putu na nekoga tako otvorena, odmah smo „razoružani“. Samaritanka koju je Isus sreo u Siharu prvotno se prepirala s njime, zadržavajući oprez, budući da je bio stranac. No ubrzo se otvorila pred njim s osjećajem olakšanja

Kada naiđemo na svojem putu na nekoga tako otvorena, odmah smo „razoružani“. Samaritanka koju je Isus sreo u Siharu prvotno se prepirala s njime, zadržavajući oprez, budući da je bio stranac. No ubrzo se otvorila pred njim s osjećajem olakšanja. Pomogao joj je priznati grijehe, pohvalio ju je za iskrenost, obdario ju je prisutnošću Duha Svetoga.

Dakako, zaista nitko ne voli stavljati masku. Biti poznat i prihvaćen od Boga oslobađajuće je i ozdravljujuće iskustvo i istovremeno najbolji model međuljudskih odnosa.

Ne znači to, naravno, da se moramo pred svima otvarati, ali činjenica je da, kad se ne otvaramo pred Bogom u ispovijedi, nakon nekog vremena ne ustrajavamo i pucamo. Hvatamo slučajnu osobu i izlijevamo na nju cijeli kaos nutrine

Ne znači to, naravno, da se moramo pred svima otvarati, ali činjenica je da, kad se ne otvaramo pred Bogom u ispovijedi, nakon nekog vremena ne ustrajavamo i pucamo. Hvatamo slučajnu osobu i izlijevamo na nju cijeli kaos nutrine. To prijeti ne samo time da ništa ne razumijemo od toga što se u nama događa, nego također odbijamo koga od sebe. Osim toga nitko nema takvu ljubav kao Isus, nitko ne uzima do kraja odgovornost za tu Augijevu štalu kakvom je postala naša nutrina. Drugi rod zle iskrenosti jest kontroverznost. Ljudi koji pokušavaju biti u potpunosti iskreni, izražavaju svoje mišljenje na svaku pokrenutu temu.

Iskrenost, otvorenost može se pojaviti jedino tada kada koga dobro poznajem, kad je tko prema meni umirujuće iskren duže vrijeme.

Ako riskiraš tvrdnju s kojom se takav čovjek ne slaže, njegova „otvorenost“ prouzrokuje da on odmah izražava svoje suprotno mišljenje. Prkos nije isto što i iskrenost, već samo naznaka sakrivenih ovisnosti. Osim toga vrijedi pamtiti da je nesposobnost zaustavljanja ekstremnih, a često kontroverznih emocija jedan od simptoma psihoze. Iskrenost, otvorenost može se pojaviti jedino tada kada koga dobro poznajem, kad je tko prema meni umirujuće iskren duže vrijeme.

Nema stoga smisla otvarati se u potpunosti pred svakime. Imamo pravo na tajne i tajne, svatko od nas mora sam odlučivati koji dio svoje osobnosti može otkriti u danoj situaciji i pred kime. Ali ostajati stalno zatvoren pred Isusom, koji se sam odvažio sve do tog stupnja da je dopustio otvoriti se čak i u ranama, da bi dao pristup do sebe i pokazao mi svoju ljubav, bila bi za njega povređujuća nepravednost.

Autor: Augustyn Pelanowski