Tko pjeva, dvostruko moli. Smiju li moliti i pjevati i oni koji nisu katolici? Može li protestant koji nije rođen u Crkvi koja ispovijeda puninu vjere (čitaj: Katolička crkva) pjesmom izraziti svoju ljubav prema Bogu? Nas je Bookovce stid pred Bogom kad čujemo kako mi katolici koji imamo puninu vjere (čitaj: puninu ljubavi) s prijezirom govorimo o našoj ljubljenoj braći koja su, unatoč tome što nisu imali sreće dobiti puninu kao nezasluženi dar, ipak znala primiti i zatim drugima podariti dovoljno da ih volimo. Ponekad im se itekako trebamo diviti i slaviti Boga zbog njih.

Već dugo razmišljam i sa svojim bližnjima komentiram neke stavove i kritike iznesene u časopisima ili na određenim internetskim stranicama, vezane za suvremenu duhovnu glazbu koja je sve više i više nazočna u našim župama – crkvama. Potaknuta tako i nedavno objavljenim člankom u Booku, odlučila sam napisati svoj komentar o toj temi.

Duhovnom se glazbom bavim već 16 godina i prilično sam upoznata sa situacijom u Hrvatskoj, ali i izvan nje. Od samog sam početka znala da je to područje u kojem želim predano služiti Bogu, s jasnom vizijom i ciljem, između ostalog i time da se „osuvremeni” duhovna glazba u liturgiji i životu vjernika katolika u našoj zemlji. Volim svoju Crkvu i upravo zato nisam htjela ići drugamo, iako nisam bila zadovoljna s mnogim stvarima koje bi se, iako nisu loše, trebale malo promijeniti, osuvremeniti, osvježiti…

“

Ako neka pjesma pjeva o istom Bogu, istoj milosti, ljubavi i životu u koji vjerujemo, zašto bi ona sama po sebi bila loša? Samo zato što autor nije katolik?

„

“

Poznajem mnoge „protestantske” autore pjesama koje i sama rado slušam i pjevam upravo zato što osjećam (duhom, ne samo emocijama) da je to prava, iskrena, istinska „ljubavna” pjesma Bogu

„

U proteklom se desetljeću upravo to počelo i događati, zahvaljujući molitvama i radu mnogih svećenika, molitvenih zajednica i duhovnih glazbenika. Prije nekoliko sam mjeseci oduševljeno gledala mnoštvo mladih kako na misnom slavlju u zagrebačkoj katedrali, s kardinalom i mnogobrojnim svećenicima, veselo podiže ruke i pjeva „velik si, činiš djela velika, nitko nije kao ti, Isuse…” ili pak plješću veselo pjevajući „aleluja!” Potekle su mi suze jer sam shvatila koliko je zaista On velik i kako se ostvaruje moja vizija, a vjerujem i vizija mnogih drugih koji su to isto činili prije 15 godina i zbog toga bili ismijavani, kritizirani, pa čak i istjerivani iz crkvenih prostora… O, Bože moj, hvala ti, što se isplatilo toliko godina čekati, slaviti, moliti i svjedočiti! Međutim, naravno, kao po nekom pravilu duhovnog života, čim napreduje nešto dobro, odmah se pojave kritike. Dotični se žale (moja braća u Kristu koju poštujem i razumijem zašto razmišljaju kako razmišljaju, ali želim također reći što ja mislim o tome) kako ne mogu shvatiti i prihvatiti zašto se u katoličku Crkvu uvukla „PROTESTANTSKA” glazba. Najprije moram reći da mi je oduvijek smetao taj negativan ton pun netrpeljivosti i predrasuda već u samom tom nazivu. Znam da Ameriku najčešće gledamo kao negativan primjer, no kad se radi o ovom pitanju, mogu nam biti dobar primjer. Kad ondje netko kaže da je kršćanin ili vjernik, ne pita ga se koje je točno vjere, koje denominacije, iz koje crkve itd. To me podsjeća na Isusove riječi iz evanđelja: „Tko nije protiv vas, za vas je” (Lk 9,48). Ponekad su predrasude i osude s njihove strane uperene protiv nas, ali ako neka pjesma pjeva o istom Bogu, istoj milosti, ljubavi i životu u koji vjerujemo, zašto bi ona sama po sebi bila loša? Samo zato što autor nije katolik? Sigurna sam da osobe koje iznose kritiku već godinama pjevaju pjesme poput Sretna sigurnost Isus je moj, Isus, najljepše ime, Kakav prijatelj je Isus i još mnoge druge čije autorstvo također potpisuju „nekatolici”, a jedina je razlika u tome što se prije 20 – 30 godina, kad su nastale obrade takvih pjesama, nije pitalo odakle su ni tko su autori, jer su bile dobrodošlo osvježenje u katoličkoj Crkvi nazvano „duhovne šansone”. Naši kritičari govore o tome kako braća protestanti nikada ne mogu biti tako dobri autori kao mi katolici jer nemaju bogatstvo i dubinu sakramenata, osobito euharistije koja u liku kruha i vina, odnosno Tijela i Krvi Kristove, predstavlja neiscrpan izvor inspiracije za pisanje pjesama. Slažem se da pjesme koje su tematski više vezane uz određene dijelove liturgije katoličke Crkve mogu biti dodatno bogatstvo koje mi imamo, ali isto tako mogu iz vlastita iskustva posvjedočiti, s obzirom da sam godinama svirala orgulje i pjevala mnogobrojne stare tradicionalne pjesme (većina od njih mi je dobro poznata), da ove pjesme koje su po nekima „neprikladne” za nas katolike, a kamoli za našu liturgiju, često uvelike prednjače ne samo svojim tekstom, melodijom i veselim raspoloženjem, nego i čitavom duhovnom pozadinom i, što je najvažnije, dotiču ljudska srca Božjom nazočnošću. Ne mislim da su „stare” tradicionalne pjesme loše i ne želim kritizirati njihove autore (pogotovo ne svece kao što su sv. Toma Akvinski koji je napisao predivan himan Klanjam ti se smjerno); možda su za vrijeme u kojem su pisane bile najbolje, ali većina tih pjesama pisana je „po narudžbi”, na zahtjev određenim skladateljima koji su za to bili plaćeni, a sami možda nisu ni bili vjernici… Pritom je bio jako naglašen estetski aspekt, a ne toliko izraz vlastitog duhovnog iskustva – pridavalo se mnogo pažnje rimi i pjesničkim izrazima, pa čak i mnogim arhaizmima zbog kojih dan-danas mnogi ne razumiju ono što pjevaju ili pak krivo pjevaju tekst („…za krst časni bijuć boj…”). Možda sam subjektivna, ali osobno bih više voljela da mi moj muž kaže: „Volim te, draga, ti si jedina za mene!”, nego: „Oj, ti, gospojo moja, krasota tvoja obuzima mi grudi…” Vjerujem da su Bogu draže jednostavne riječi iz srca, nego mnoštvo lijepih riječi, izraza i ukrašenih stihova koji su sami sebi svrha. I danas se mnoge duhovne pjesme pišu za određene festivale, natječaje, snimaju se u najboljim tehničkim uvjetima, s vrhunskim glazbenicima…, no čovjek jednostavno duhom osjeti da to nije to. To može biti lijepa pjesma koju je ugodno slušati, ali ona kao da ne dotiče ni Nebo, ni ljudska srca. Poznajem mnoge „protestantske” autore pjesama koje i sama rado slušam i pjevam upravo zato što osjećam (duhom, ne samo emocijama) da je to prava, iskrena, istinska „ljubavna” pjesma Bogu (kakva bi svaka trebala biti jer duhovna pjesma treba proizići iz prisnog odnosa čovjeka s Bogom – kao iznošenje Bogu najdubljih osjećaja i čežnji koje nosimo u srcu ili pak svjedočanstvo drugim ljudima o tom predivnom odnosu…). Uostalom, želimo li se približiti današnjim mladima (a i ostalim „nevjernicima”), moramo osuvremeniti i crkvenu glazbu i razbiti poznate stereotipe o tome kako se u crkvi čuju samo orgulje i „operne” pjesme na latinskom jeziku. Postoje mnogi dokumenti u katoličkoj Crkvi (papa Pio X. još na početku 20. st., II. vatikanski koncil, i papa Ivan Pavao II. početkom 21. st.) koji govore o nužnoj reformi sakralne glazbe (sada bi bilo preopširno o tome pisati; možda nekom drugom prilikom), no izgleda da kod nas sve ide vrlo polako…

“

O, hvala ti, predivni moj Gospodine, što ti nisi „kao čovjek” i ne gledaš na vanjštinu (je li netko „Židov ili Grk”, „Pavlov ili Apolonov”, „katolik ili protestant”), nego gledaš u ljudsko srce – je li netko TVOJ

„

Svjedočim da je svih ovih godina toliko ljudi došlo do mene i posvjedočilo da ih je upravo ova „suvremena” duhovna glazba, prepuna radosti, plesa, pljeskanja (na koji nas toliki psalmi potiču) i jednostavnog izraza ljubavi prema Bogu, oduševila, zaintrigirala i potaknula na otvaranje srca i obraćanje od starog načina života te na potpuno predanje Bogu. Možda bismo se zaista trebali zapitati i povesti primjerom tih „nekatolika” u nastajanju novih pjesama pa bi se u našoj Crkvi možda pjevalo više „katoličkih” pjesama…

Nedavno mi je naš svećenik liturgičar rekao kako bih trebala promijeniti svoj način pjevanja jer moj „vibrirajući” ton na kraju stiha nije u skladu s pravilima liturgijskog pjevanja… Shvaćam da su i u duhovnoj glazbi potrebni određeni principi, pa čak i pravila, no sve podrediti pravilima, a zaboraviti BIT?

“

Želimo li se približiti današnjim mladima (a i ostalim „nevjernicima”), moramo osuvremeniti i crkvenu glazbu i razbiti poznate stereotipe o tome kako se u crkvi čuju samo orgulje i „operne” pjesme na latinskom jeziku

„

Prije nekoliko godina, čitajući prekrasnu knjigu Svrhovit život, dobila sam novi snažan poticaj da sve u svom životu gledam kroz vid vječnosti. Tako sam zamislila kako je napokon došao moj čas, ja sam došla pred lice Svevišnjega sva radosna zbog susreta s Njim oči u oči, i On mi je tada rekao:

„Aaa, ti si ta koja je pjevala „protestantske” pjesme, i to u katoličkoj crkvi, ti si ta koja je za svete mise prilikom prinosa darova umjesto o klasju žita i zrelim grozdovima pjevala o mojoj milosti, ljubavi i praštanju… I taj tvoj „vibrirajući ton”…ma stvarno ne znam što ćemo s tobom… sram te bilo!”

“

Svjedočim da je svih ovih godina toliko ljudi došlo do mene i posvjedočilo da ih je upravo ova „suvremena” duhovna glazba, prepuna radosti, plesa, pljeskanja (na koji nas toliki psalmi potiču) i jednostavnog izraza ljubavi prema Bogu, oduševila, zaintrigirala i potaknula na otvaranje srca i obraćanje od starog načina života te na potpuno predanje Bogu

„

O, hvala ti, predivni moj Gospodine, što ti nisi „kao čovjek” i ne gledaš na vanjštinu (je li netko „Židov ili Grk”, „Pavlov ili Apolonov”, „katolik ili protestant”), nego gledaš u ljudsko srce – je li netko TVOJ.

Nedavno mi je moj ljubljeni muž (koji me, hvala mu na tome, uvijek spusti na zemlju kad se tako počnem snebivati nad postupcima određenih ljudi) rekao divnu misao koja me od tad nosi u mojim svakodnevnim razmišljanjima. „Znaš”, rekao mi je, „mislim da ćemo se jednog dana kad stanemo pred Boga, poprilično iznenaditi kad shvatimo da je Nebo prepuno ljudi za koje smo mislili da su lošiji od nas, da su daleko od Boga, i što je najgore – koje smo sudili kad smo god stigli”. Baš kao što smo prije nekoliko tjedana slušali u nedjeljnom evanđelju:

“

Postoje mnogi dokumenti u katoličkoj Crkvi (papa Pio X. još na početku 20. st., II. vatikanski koncil, i papa Ivan Pavao II. početkom 21. st.) koji govore o nužnoj reformi sakralne glazbe

„

„Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!” (Mt 21,31)

Oče nebeski, Isuse, Otkupitelju, Duše Sveti, Bože naš, pomozi mi da u mom životu bude više Tebe, više ljubavi za druge, više iskrene prave radosti i da Ti se klanjam (pjevam) u duhu i istini.