Foto: Shutterstock

Nedavno smo na „Školi molitve“ razmatrali prvo poglavlje Prve poslanice Korinćanima. Htjela bih s vama podijeliti što mi je Gospodin poručio po svojoj Riječi.

Sazrijevanje

Mi se vjernici često čudimo nečemu što Bog zna i kako postupa. Naime, ovdje se Pavao obraća Crkvi u Korintu, koja je mlada, dakle to nisu sveti ljudi, nego ljudi koji su Boga tek upoznali, nisu cijeli život u vjeri.

Pavao im kaže: Pavao … i brat Sosten Crkvi Božjoj u Korintu – posvećenima u Kristu Isusu, pozvanima da budu sveti… (r. 1 i 2) – i zatim im tri puta govori o milosti: Milost vam i mir od Boga… Neprestano zahvaljujem svome Bogu za vas na milosti Božjoj koja vam je dana u Kristu Isusu. (r. 3 i 4). Zatim: U njemu ste postali bogati u svakom pogledu, u svakom pogledu, u svakoj vrsti govora i znanja (i to je milost; r. 5). Kako li se svjedočanstvo o Kristu utvrdilo u vama da u ničem ne oskudijevate nijednom milosti… (r. 6 i 7)

Vidimo da Bog tim ‘početnicima’ daje svoju milost u potpunosti, a u isto vrijeme za nekog tko je u vjeri na početku normalno je da je: nezreo, da se svađa, da liječi svoje komplekse, ima svakojakih problema, da se bavi onime čime se bave mala djeca – osuđivanjem, kritiziranjem, komentiranjem…. S druge strane, oni koji su u vjeri već dugo, tome se uopće ne bi trebali čuditi, nego bi trebali shvatiti da je to normalno. Pavao je toga bio svjestan, i zato je Korinćanima mogao napisati da su pozvani da budu posvećeni i sveti. Da toga nije bio svjestan, jednostavno bi im napisao: „Znate što? Vi ste daleko od toga…!“ Svi smo pozvani biti posvećeni i sveti, samo trebamo sazrijevati.

U 26. retku Pavao kaže: Promatrajte, braćo, sebe koji ste pozvani: nema vas ni mnogo na ljudsku mudrih, ni mnogo moćnih, ni mnogo plemenitih. I onda kaže kakve Bog jest izabrao – da je On izabrao suprotno: … što je ludo u očima svijeta, izabra Bog da posrami mudre; što je slabo u očima svijeta izabra Bog da posrami jake; što je neplemenito i prezira vrijedno u očima svijeta – i čak ono čega nema – izabra Bog da uništi ono što jest, da se ni jedan čovjek ne može ponositi pred Bogom.… Ne bi li si oni koji su u vjeri već dugo trebali ovdje postaviti pitanje: Nisu li mudrost i sila Božja shvatiti da trebamo voljeti upravo takav svijet? Ne govori li nam ovdje Pavao upravo o tome: da trebamo voljeti Crkvu upravo takvu kakva jest, jer ona nikad neće biti savršena, bezgrešna, nego će se uvijek sastojati od grešnih pojedinaca?

„U očima svijeta“

Zanimljivo je primijetiti kako mi, kada čitamo o Riječi Božjoj ili kad se radi o nečemu u našoj nutrini, sami sebe ‘farbamo’. Pavao ovdje triput spominje: „u očima svijeta“. Pitanje je: Ako smo izabrali biti sveti, posvećeni, u milosti Božjoj, zašto smo onda toliko opterećeni time kako svijet vidi stvari? Zašto se opterećujemo činjenicom da svijet cijeni jake, dok slabe ne? To je, jednostavno, mjerilo svijeta. Zašto smo toliko duhom opterećeni, i naš je duh sve više blokiran, iako to ne bi trebalo biti tako? I ovdje, naglašavam, ne govorim o svijetu, nego o Crkvi: ljudi u Crkvi su opterećeni tim ‘mjerilima’: „Trebaš biti jak; trebaš biti plemenit; trebaš biti dobar…“ Gdje to piše? Bog je pozvao slabe…

Kad smo opterećeni očekivanjima da se moramo svidjeti drugima, pa zavrijediti ljubav…, duša nam je toliko opterećena, i ‘ubijamo’ se nastojanjem da ta očekivanja ispunimo – kao da je život norma, kao da će nam to ispuniti dušu, i kao da ćemo onda biti sretni. A zapravo tim nastojanjima da ispunimo očekivanja svijeta ‘farbamo’ sami sebe. To mogu biti i očekivanja Crkve, ali to ne mijenja činjenicu da su ona po karakteru svjetovna. Pavao nam, s druge strane, govori o sasvim drugoj stvarnosti. Ne trebamo se opterećivati mjerilima svijeta!

Bog daje svoju ljubav svima

Bog je ljubav. Na sâmom početku biblijskog teksta vidimo da On svoju ljubav daje svima (ne samo onima koji ispunjavaju bilo kakva očekivanjima, ne samo uspješnima, ne samo ‘jakima’…):

u retku 3 kaže: Milost vam i mir od Boga… – Milost je ljubav. Dakle, On svima nudi da budu sveti, da u toj svetosti uživaju: …u njemu ste postali bogati… (r. 5). („U njemu“, a ne samo u nekim situacijama.)

U retku 7 kaže: …da ne oskudijevate nijednom milosti…

A između, u retku 6, kaže: Kao što se svjedočanstvo o Kristu učvrstilo među vama. Kakvo je to svjedočanstvo o Kristu, koje se treba učvrstiti među nama? Pavao je radio isto što i Krist – nije ljudima ‘pričao priču’, nego im je pokazivao ljubav, koliko ih Bog ljubi, a onda je propovijedao. To propovijedanje je bilo živo, djelotvorno! Koji je smisao pričati ljudima ‘priču’, a ne imati osobno svjedočanstvo, ne imati snagu; tko će u to povjerovati?

Snaga i sila s križa

U nastavku, Pavao tumači da govor o Kristovu križu ima dvije ‘strane’: za jedne je ludost, dok se drugi po tom istom križu spašavaju. Za koje je ludost? Za one koji propadaju – za njih to nema smisla, i mogli bismo pomisliti da Pavao pritom misli na nevjernike, ali ne – radi se o vjernicima, o mnogima koji danas idu u Crkvu! Zar se danas ne propovijeda sve drugo osim križa – osim snage i sile: …govor o križu ludost je za one koji propadaju, a za nas koji se spasavamo sila je Božja. (r. 18)? Nikako da počnemo promatrati snagu i silu s križa. Ne proizlazi li ta snaga iz ljubavi na križu? Koje je to savršenstvo ljubavi – promatrati da On nas toliko ljubi da je sve s čime god imamo problema, riješio: slabosti, bolesti, odnose s drugima, krivnju, strah, smrt…?! To da nas On ljubi slabe, nije li tu mudrost? Ne trebamo se opterećivati mjerilima svijeta! Ubit ćemo se od posla, umjesto da shvatimo ovo što je shvatio Pavao. A zašto je on to shvatio? Zato što je došao do kraja – njegov susret s Bogom pred Damaskom je kraj krajeva. Tada je shvatio da je potpuno upropastio svoj život: po mjerilima svijeta bio je uspješan, ugledan, poštovan, a bio je hulitelj, progonitelj, psovač, ubojica…

Što Bog od nas hoće?

Ne pokazuje li slika koju nam Pavao ovdje nudi – da je Bog sama ljubav? On nam nudi sliku Boga koji nas ljubi, koji ne traži od nas da za njega, npr. puno radimo, da moramo biti plemeniti, jaki…, nego – da mu vjerujemo. A što to ustvari znači? To znači da mu vjerujemo da nas ljubi. Vjerovati znači isto što i ljubiti. Zašto? Ako je Isus na križu uzeo naše grijehe, otkupio naše slabosti, otkupio sve naše probleme, mi se s time ne moramo boriti, ne moramo se mučiti biti bolji ljudi: Po njemu je da vi jeste u Kristu Isusu … „Tko se ponosi, neka se ponosi u Gospodinu“. (r. 30 i 31) Zaista, On je taj kojim se trebamo ponositi, a ne opterećivati se sobom. Sve ono što mislimo da možemo napraviti, uopće ne možemo, to je On napravio! To znači gledati život njegovim očima i tako živjeti.

Mi se toliko opterećujemo samima sobom, a Bog ne želi da gledamo sebe. Pavao nekoliko puta ponavlja najbitnije: po njemu ste vi…, u njemu ste postali bogati… To ne možemo u sebi, nego u njemu. Mi to imamo, ali se radije opterećujemo samima sobom, radije ćemo to zavrjeđivati, radije ćemo nastojati sami doći do toga – ali to je nemoguće. Time samo opterećujemo svoj duh. Po njemu ste vi u Kristu Isusu koji nama postade mudrost od Boga, pravednost, posvećenje i otkupljenje… (r. 30) To je sve On umjesto nas postao, a ne da je On to nama napravio, znači mi to imamo u Njemu. Opterećujemo se time da sve mora biti u redu, kako ne bi trebalo biti razdora… A razdori, nezrelost, problemi i sl. najnormalnija su stvar, dok je zrelost takvu Crkvu – s takvim vjernicima i službenicima – ljubiti. Isus je ljubio apostole, iako su oni na početku bili potpuno nezreli.

Kraj vremena

Što obilježava kraj vremena? Pavao to ovdje spominje dvaput, i spominje to u Poslanici Timoteju: Zadržat će vanjski oblik pobožnosti, a istodobno će se odreći njezine sile. Neće mariti za Boga. Bog Isus neće im trebati! (usp. 2 Tim 3,1–5) I Ivan u Otkrivenju spominje kako narod Božji više neće imati snagu, i Danijel u svojoj knjizi kaže: „…kada dođe kraj rasulu snage svetoga naroda…“ (12,7). Možemo li imati snagu kad se prepiremo, međusobno se nadmudrujemo… ili je to znak da još nemamo ljubavi? No ako imamo ljubavi, tada možemo nositi jedni druge.

Molitva: Hvala ti za bogatstvo tvoje milosti

Gospodine, toliko se zamaramo „očima svijeta“ umjesto da gledamo bogatstvo tvoje milosti, da očima srca to promatramo. Jer, milost će, tvoje bogatstvo, donijeti plodove za kojima čeznemo u svom životu, i sadašnjem i vječnom. Hvala ti za to neizmjerno bogatstvo. Amen.

Polaznica Škole molitve

Božja riječ je biser koji treba pronaći i otkopati jer samo se po njoj može u svakom od nas događati bolji svijet.

Biblijski tekstovi opisuju konkretne događaje no Božja riječ kroz njih istovremeno progovara srcu onoga tko ih čita i razmatra. Božja riječ nas uzdiže, opominje, tješi i poučava!

Priključite se „Školi molitve” i izgradite svoju osobnu te zajedničku (grupnu) molitvu. Više o „Školi” možete saznati ovdje!