Osobni razvoj

SUD

Patnje i frustracija koje osjećaš rezultat su toga što se uspoređuješ s neostvarivim uzorom! Ono smo što jesmo, osobe s tisuću nagona, strasti, ideja, vrlina i poroka. Mi smo svjetlost i tama, blato i božanski dah koji se miješaju

Foto: Unsplash, Nikola Knezevic

 

Na tvojemu putu kao učenika postoji još jedna prepreka koju treba nadići, koja je jako zahtjevna.
To je aspekt koji uključuje sve, vjernike i ateiste, laike i svećenike. Teško ga je kontrolirati jer se isprepliće s nečim dubokim, atavističkim i koji je (također) povezan s moralnim životom, odnosno novim životom u Kristu.

Govorim o sudu.
Sudu kojega drugi donose o meni. Ali, kojega i Bog ima o meni. I kojeg ja sȃm imam o sebi.
Izražavam vrijednosni sud, mišljenje, nakon pažljive procjene.
I prirodno je da je to tako. Vratimo se ponovno slici autobusa: jednom kada uzmem u ruke upravljač svojega života, moram znati u kojem smjeru idem! Onda ću moći reći vodi li me autobus prema tome cilju! I shvatit ću vozim li pažljivo, razborito, učinkovito ili sam luđak koji dovodi u opasnost vlastiti život i život drugih!
Da. Naravno.

društveni sud temelj je cjelokupne ljudske patnje

U odnosu na što prosuđujem? U odnosu na koga? Kojim se modelom nadahnjujem pri prosuđivanju?
Kao što izvrsno kaže Simone Weil, društveni sud temelj je cjelokupne ljudske patnje.

Problem je model koji dovodi u opasnost iskrivljavanje percepcije koju imam o sebi.

…treba ukloniti svaku sliku koja ima veze sa zastrašujućim, mračnim, ljutitim sudom, slikama koje postoje u Svetom pismu, ali koje moraju biti osvijetljene konačnom Kristovom objavom

Teoretski, ali pazi dobro, samo teoretski, znam da se prosuđuje koliko sam prihvatio Gospodinov poziv da Ga ljubim i koliko, zahvaljujući toj ljubavi, postajem sposoban ljubiti druge i samoga sebe (Iv 15,9-17). I kako sam na konkretan način tu ljubav uspio usmjeriti prema siromašnom i onome koji trpi (Mt 25, Lk 10). Isus nas nije došao prestrašiti, tlačiti, nismo sluge već prijatelji (Iv 15,15), nije nas došao osuditi, nego spasiti (Iv 12, 47). Možemo se radosno i spokojno približiti Riječi koja osvjetljava naše izbore (Iv 8,12), koja ih prosuđuje i usmjerava, poput mača koji prodire duboko u nas (Heb 4,12-16) i otkriva nas samima sebi. Činim to okrenut onome koji me ljubi do te mjere da svoj život daruje za mene (Iv 15,13).
Stoga, treba ukloniti svaku sliku koja ima veze sa zastrašujućim, mračnim, ljutitim sudom, slikama koje postoje u Svetom pismu, ali koje moraju biti osvijetljene konačnom Kristovom objavom.

Zvuči jednostavno. U teoriji.
U praksi sam pun modela koji nemaju puno veze s ovom perspektivom. Čak i u kršćanskoj sferi. I u mojoj svećeničkoj formaciji.

Od malena sam odgajan biti dobro dijete.
Govoreći iz roditeljske perspektive, to je funkcionalnije za roditelje nego za dijete.
Ispunjavati roditeljsku želju za popustljivim, dobrim, poslušnim djetetom koje ne stvara probleme i koje svijetu pokazuje kako sam ja dobar roditelj.

Što znači biti dobro dijete?
Ne podizati glas, ne odgovarati, pisati domaće zadaće, biti ljubazan, pristojan, pomagati roditeljima…

Ono smo što jesmo, osobe s tisuću nagona, strasti, ideja, vrlina i poroka. Mi smo svjetlost i tama, blato i božanski dah koji se miješaju

Podižem ljestvicu: što znači biti dobar kršćanin?
Kosa mi se diže na glavi kada mi to netko kaže!
Znaš, ja nisam dobar kršćanin.
Što to znači? Netko se može ozbiljno predstaviti govoreći: znaš, ja sam dobar kršćanin…
Ono smo što jesmo, osobe s tisuću nagona, strasti, ideja, vrlina i poroka. Mi smo svjetlost i tama, blato i božanski dah koji se miješaju.
No u sebi smo otkrili božanski život koji želimo istaknuti učeći živjeti, dajući prostor svojoj duši i nutrini. To smo mi! Grešnici kojima je oprošteno, grešnici koji su krenuli na put, sretni da su na putu, zasigurno ne s namjerom ispolirati svoj duhovni ego!

I što znači biti dobar svećenik?
Onaj koji brine o drugima, prihvaća ih, sluša ih, naviješta Evanđelje, posjećuje obitelji, stječe suradnike, posvećuje vrijeme molitvi, formaciji, učenju, ali se zna i odmarati. Koji svoj celibat živi kao dar, koji neprilike prihvaća kao prilike za rast u poniznosti, koji odgovara na kritike strpljivo i blagoslivljajući, koji održava zreo i suradljiv odnos sa svojim nadređenima, koji njeguje sve kršćanske vrline…

Ah, samo… I onda?
Ako je to model, od njega se ne odstupa!
Uvjeren sam da je velik dio patnje i frustracija koje osjećaš rezultat toga što se uspoređuješ s neostvarivim uzorom!

Zatim, čitam Evanđelje i pronalazim utjehu.
Isus je mnoge ljubio i prihvaćao; ali osjećao je i trenutke umora i zasićenosti (Mt 15,26; Iv 4, 48).
Živio je orijentiran na Oca i pun radosti (Mt 11,25), siguran; no imao je i trenutaka obeshrabrenja i boli (Iv 11,32-36; Lk 19,41-42; Heb 5,7).
Tražio je od svojih učenika da pruže i drugi obraz (Lk 6,29) i da uvijek opraštaju (Mt 18,22) i da ne ostavljaju prostora nasilju (Mt 26,52); no imao je i autentične i spektakularne izljeve bijesa (Mk 11,14; Mk 11,15-19).
Posjedovao je izvanrednu, uzornu vjeru, bez popuštanja (Lk 22,41), slažem se: ali je iskusio i gorak okus najdubljega očaja (Mk 15,34).

Pogledam li put kojim su prošli učenici i učenice, posebno apostoli, prije i nakon uskrsnuća, vidim muškarce i žene zaljubljene u Evanđelje koji se svakodnevno nalaze na putu obraćenja, a nikako ne grupu nepopustljivih i nadmenih gurua.

O čemu zapravo govorimo?
Moraš se suočiti sa samo jednom osobom: samim sobom kojega Bog vidi.

Nastavak čitajte u knjizi „Pastiri autora Paola Curtaza – knjiga koju bi svaki župljanin trebao pokloniti svome župniku 🙏

Ova knjiga neće nikoga ostaviti ravnodušnim, već će sve potaknuti na razmišljanje o svećenicima, ali i zajednicama u koje su poslani na službu.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh