Foto: Shutterstock

Bog ne treba činiti 50 %, a ja 50 %. Na neki način Bog treba u mom životu činiti sve!

Oče Stinissen, u knjizi „Noć je moje svjetlo“ kažete da svatko tko uzima svoju vjeru ozbiljno mora proći kroz tamnu noć. Nedavno je otkriveno da je i blažena Majka Terezija prolazila dugotrajnu noć duše. Kako nam primjeri iz života svetaca mogu pomoći u našem prolasku kroz tu noć? Može li svjetlo njihova iskustva olakšati naš prolazak i proces predavanja Bogu?

p. Stinissen: Uvijek je korisno čitati životopise svetaca, a osobito kad se radi o opisu vlastitog života. Svetac je kršćanin koji je potpuno «normalan», onaj koji živi dosljedno svoju kršćansku vjeru, koji uistinu pokušava ljubiti Boga «svim svojim srcem i svom svojom snagom». Dolazeći u dodir s njima, možemo biti «zaraženi» i nešto i sami dobiti od njihova žara. Život svetaca pokazuje nam i to da Bog vodi svakog čovjeka njegovim vlastitim i jedinstvenim putem. Ni jedan svetac ne nalikuje drugom.

Težina tamne noći leži u razotkrivanju našeg lažnog „ja“, u prijelazu iz života u iluziji u život „ovdje i sada“ – u prisutnosti Božjoj. Kako nam molitva, post i dobra djela pomažu u prevladavanju straha i tjeskobe od gubitka svoje trenutne pozicije u ovom životu?

p. Stinissen: Svetost je uvijek suradnja između Boga i čovjeka. Ne na taj način da Bog čini 50 posto, a čovjek 50 posto. Na neki način Bog čini sve, ali čovjek s njim surađuje tako što Bogu dopusti djelovati, tako što mu daje priliku da dovrši svoje djelo u njemu.

Ispunjeni smo tolikom količinom smeća da u nama nema mjesta za Boga. Potrebno je odbaciti sve što je previše. Moramo, slikovito rečeno, cijelo vrijeme imati škare u rukama i odsijecati mnoge vrpce koje nas vežu za…

Ovdje se traži postojan i ustrajan rad. Knjiga Ivana od Križa „Uspon na goru Karmel“ nije ništa drugo nego opis toga rada. Rad se sastoji glavnim dijelom u procesu oslobađanja. Mi smo zalijepljeni za tisuću stvari i zato nismo otvoreni za Boga. Ispunjeni smo tolikom količinom smeća da u nama nema mjesta za Boga. Potrebno je odbaciti sve što je previše. Moramo, slikovito rečeno, cijelo vrijeme imati škare u rukama i odsijecati mnoge vrpce koje nas vežu za nas same i tako sprečavaju da budemo Bogu na raspolaganju. Nema mistike bez askeze.

Ako meditacija nije nošena životom odricanja i iz toga života ne dobiva hranu, onda nas meditacija može čak odvesti u još veću zauzetost samim sobom

U mnogim današnjim centrima za meditaciju govori se isključivo samo o meditaciji. Ali ako meditacija nije nošena životom odricanja i iz toga života ne dobiva hranu, onda nas meditacija može čak odvesti u još veću zauzetost samim sobom. U naše vrijeme često se s prezirom govori o „krepostima“. Ali ako se ne vježbamo u krepostima, nećemo daleko doći ni u molitvi. Svi se mistici u tome slažu.

Svetost se sastoji u činjenici da Bog u meni živi

Kako godine prolaze samo rastemo u spoznaji vlastite slabosti i nesposobnosti. Kako biti jak u slabosti? Slično pitanje – kako se prepustiti Bogu? Nije dovoljna jutarnja molitva predanosti – kako cijeli dan živjeti u predanosti Bogu? Što znači nešto predati Gospodinu? Koji je to nutarnji čin?

p. Stinissen: Ono što nas najviše zaustavlja na putu prema svetosti jest činjenica da se nismo naučili umjetnosti da se na ispravan način družimo sa svojom slabošću. Ta je umjetnost velika tajna. Umjesto što doživljavamo i tumačimo svoju slabost i svoje neuspjehe kao dokaz da nismo pozvani na svetost, moramo razmišljati sasvim suprotno. «Kada sam slab, onda sam jak!» (2 Kor 12, 10). Svetost se sastoji u činjenici da Bog u meni živi. Ako se osjećam jak, onda sam postao Božji suparnik. Bog nema nikakve mogućnosti ni šanse jer ja sve postižem sâm. U najboljem slučaju može nastati malo ljepša fasada, ali nikada nutarnja promjena.

Svaki pokušaj obraćenja morao bi uvijek biti prožet i začinjen dubokom sviješću o našoj slabosti

Slabost kao polazište uvijek je najkraći put. Svako duhovno nastojanje, svaki pokušaj obraćenja morao bi uvijek biti prožet i začinjen dubokom sviješću o našoj slabosti. Zato je najbolje sve svoje namjere i nakane uokviriti u ove riječi molitve: Pomozi mi, Gospodine, da ostanem vjeran svojim svakidašnjim molitvama, pomozi da budem ljubazniji… Vjerovati u snagu vlastite volje… dug je put prema Bogu. Pa čak i ako bismo uspjeli, na jednom dubljem planu to je neuspjeh. Bili bismo jedino malo samodopadni i samodostatni. Ono što se u ovoj situaciji razvija i raste jest vlastiti EGO, a ne odnos prema Bogu.

Dokle god tražim snagu u sebi samom, ostajem na odstojanju od Boga. Ali iskreno priznanje svoje slabosti otvara me Božjoj snazi

Postoji jedno mjesto u Bibliji na koje idu naše misli same po sebi kad govorimo o jakosti i slabosti. To mjesto je Jakovljeva borba s Bogom-anđelom (Post 32,24-32). Jakov se borio cijelu noć s tajanstvenim anđelom koji je, kako izgleda, bio sâm Bog. Jakov je pobijedio, ali ne bez udarca po bedru te se Jakovu iščašio kuk. Posljedice te borbe nosit će Jakov cijeli život. Ta rana nije samo nešto negativno. Ona Jakovu može pomoći – a i nama – da stojimo pred Bogom kao ranjeni, slabi, potrebiti pomoći. Kad bismo svi mogli dobiti takav udarac od Boga! A nakon toga trebali bismo uzeti svoju ranu kao polazište za svoje daljnje putovanje prema Bogu. Dokle god tražim snagu u sebi samom, ostajem na odstojanju od Boga. Ali iskreno priznanje svoje slabosti otvara me Božjoj snazi. I Pavao je imao žalac koji ga je probadao. Ali Božji odgovor, kad se Pavao tužio, bio je: „Dosta ti je moja milost jer se snaga u slabosti usavršava.“ Tada Pavao radosno prozbori: «Rado ću se dakle hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni Kristova snaga“ (2 Kor 12,7-9). (…)

Najveća duševna snaga jesu naše slabosti, a toga imamo svi na pretek

Kako preživjeti tamnu noć? Tako što čovjek neće popustiti  osjećaju žaljenja nad samim sobom, nego će se cijelo vrijeme učvršćivati u Bogu koji provodi ovo liječenje, potpuno surađujući s njim. Kad nas Bog želi učiniti malenima, onda moramo s puno ljubavi prihvatiti bol koja se tada javlja zato što ona dolazi od Oca koji nas uvijek ljubi.

Jedan tvrd i nepopravljiv grešnik neće to moći podnijeti, u svakom slučaju ne odmah. Ali isto tako to neće moći prihvatiti ni nepopravljivi «pravednik» koji nipošto ne želi priznati svoju slabost i na taj se način udaljava i gubi Božju milosrdnu ljubav.

Na završetku svoga komentara Pjesme nad pjesmama, koji je debela knjiga, piše sveti Bernard nešto što pred vama ne želim prešutjeti niti vam uskratiti (83, 1). On tumači da nikakva slabost, nikakvo poniženje, nikakav grijeh, ništa nije u stanju da kod zaručnice odnese ili izbriše nadu da će biti pozvana u intimno zajedništvo božanske svadbe. Svi su pozvani na mistično sjedinjenje s Bogom, također i oni najslabiji i najveći grešnici. Svaka duša, ma koliko bila grešna i osjećala se očajno, ne samo da se smije i može nadati oproštenju i milosrđu, nego također i čeznuti da uđe u svadbenu dvoranu i slavi svadbu sa sinom Božjim.

U dnevniku sestre Faustine možemo čitati kako je najveća zapreka svetosti ne vjerovati da možemo biti sveti. Vjerujemo da to nije nešto za nas, da nemamo za to mogućnosti i duševne snage. Ali najveća duševna snaga jesu naše slabosti, a toga imamo svi na pretek.

Kraći dio intervjua s paterom Stinissenom, s portala Naklade Stellamaris, gdje također možete pronaći obilje dobrih knjiga kršćanske tematike.