Foto: Pixabay

Oduvijek sam zadivljen Ivanovom neustrašivošću. Zavidio sam mu na hrabrosti koju je pokazivao nikada ne prezajući od toga da govori samo istinu, bez obzira na posljedice. Meni je, koji sam toliko godina proveo pretvarajući se da sam nešto drugo iz straha da me ljude ne prihvate, oduvijek bio nedostižan uzor. Nakon mnogo godina shvatio sam tu zagonetku kako se riješiti bilo kakva osjećaja straha.

Naime, postoji tijesna veza između zadovoljenja svih svojih prirodnih potreba, počevši od toga da napunimo vlastiti želudac, sve do toga da nahranimo svoj intelekt, i rasta osjećaja straha. Što više toga posjedujemo, to više strepimo od toga da ćemo izgubiti sve što smo postigli. Na ovom mjestu navest ću jednu zanimljivost – Herodovo ime, ime čovjeka koji nikad nije sebi ništa uskratio, povezano je s hebrejskom riječi harad, što doslovce znači ‘tresti se od straha’.
Trebamo imati svoju malenu pustinju, svoju malenu osamu da bismo živjeli u Ivanovu duhu, jer takav pristup priprema čovjeka za susret s Isusom. Dužni smo tijekom dana omogućiti si i najmanji prostor u kojem u osami možemo spoznati Boga i osnažiti se duhom. Imaš li svoju pustinju? Svoju osamu ispunjenu Božjom prisutnošću? Takvo vrijeme i mjesto kojem nitko izuzev njega nema pristup?

Kad se udaljuješ od drugih, ponovno stječeš sebe, a to je preduvjet da bi bio u prigodi spoznati Božju prisutnost

Mala se djeca često skrivaju u ormarima među starim zimskim kaputima, iza vrata ili na prašnim tavanima, ne bi li daleko od odraslih sigurno uživala u idili. Sjećam se kako sam se kao dijete skrivao od odraslih iza ormara ili ispod stola ili na nekim drugim tajnovitim mjestima, da budem sam sa sobom. Vjerojatno sam već tada zamijetio Božju prisutnost. Katkad sam mu se obraćao i osjećao sam da me sluša.
Kad se udaljuješ od drugih, ponovno stječeš sebe, a to je preduvjet da bi bio u prigodi spoznati Božju prisutnost. Sami si možemo stvoriti takav prostor u kojem ćemo spoznati samo Boga, ili nam život može osigurati takve uvjete.

Pustinja je uništeno mjesto – dakle uništenje, ma kakvo ono bilo, proizvodi osjećaj pustoši

Odricanje ili neki gubitak čovjeka na kraju natjeraju da se povuče u osamu. Što ona uistinu predstavlja? Napuštanje drugih ili napuštenost od drugih. Pustinja je uništeno mjesto – dakle uništenje, ma kakvo ono bilo, proizvodi osjećaj pustoši. Oduvijek me zanimalo koje je pravo značenje tih riječi, da je tako mali dječak živio u pustinji. Znači li to da je živio daleko od ljudi ili također daleko od svojih roditelja? Da je bio dijete koje se odgajalo bez roditelja, bez prijatelja i prijateljica, bez bilo kakva odnosa s bilo kim? Morao je biti veoma tužan jer je od najmanjih nogu cijele dane provodio posve sam. Između njega i njegovih roditelja, koji su bili puno stariji od njega, sigurno također nije bilo prisnije veze. Dijete koje su roditelji dobili u poznim godinama osjeća prevelik razmak između sebe i njih da bi se ugodno osjećalo. O čemu je maštao? Čime se igrao? Kako je provodio vrijeme u toj pustari? Ne znamo. Jedino što znamo jest da ga je ta situacija od najmanjih nogu otvorila djelovanju Duha Svetoga.

Ivan Krstitelj čovjek je koji je od početka do kraja ispunjen Duhom Svetim; da bi se postalo tako ispunjenim, moramo se predati, a ne kapitulirati. Pokazujući srčanost i poniznost, prepustiti se djelovanju, priznati da život može protjecati prema zamislima Najvećeg Arhitekta, koji pustinju čini ispunjenom.

Neostvarene želje, propali brak, neuspjelo roditeljstvo, činjenica da nas je napustila voljena osoba, da nemamo sreće, usamljenost, pustoš čuvstava, osjećaj da nismo nikomu potrebni, da su nas svi zaboravili, pa čak i da nam je netko nanio nepravdu, osjećaj odbačenosti – sva ta iskustva nas, premda su iznimno bolna, bacaju ravno u Božje naručje

Neostvarene želje, propali brak, neuspjelo roditeljstvo, činjenica da nas je napustila voljena osoba, da nemamo sreće, usamljenost, pustoš čuvstava, osjećaj da nismo nikomu potrebni, da su nas svi zaboravili, pa čak i da nam je netko nanio nepravdu, osjećaj odbačenosti – sva ta iskustva nas, premda su iznimno bolna, bacaju ravno u Božje naručje i čine tu pustinju Ivana Krstitelja.

Slaviti Boga trebamo u Crkvi, u zajednici, ali prijateljstvo s njim moguće je samo u osami

Ona nas savršeno oblikuju i duhovno osnažuju, premda često započinju bolom koji nas razdire. Ako želimo da nam uspije u onom životu, zašto maštamo o uspjehu na ovom svijetu? Samo pustinja stvara ozračje u kojem se možemo približiti Bogu. Slaviti Boga trebamo u Crkvi, u zajednici, ali prijateljstvo s njim moguće je samo u osami. A možda „blagodat“ pustinje ne proizlazi samo iz činjenice da proživljavamo pustoš u svojem srcu, da osjećamo uništenje, usamljenost, nego također i iz gorljivosti kojom joj se, htjeli mi to ili ne, prepuštamo. Pritom mislim na sunce, od kojeg se u pustinji ne može pobjeći. U pustinji ništa ne zaklanja sunce, čovjek je izložen njegovu svjetlu i vrućini, preplanuo je i pocrnio – od sunca nam pocrni koža. Više ne možemo skriti činjenicu da u sebi nosimo tamu – to je sljedeći paradoks. Netko tko živi nesvjestan svoje tame, boji se svjetla koje razotkriva mrak. Sunce je pak simbol Boga. Isus je na gori Tabor isijavao svojom pojavom poput sunca!

Iz nove knjige „Valovi milosti“ autora p. Augustyna Pelanowskog, koja izlazi uskoro u izdanju Biblioteke Figulus!