Foto: Shutterstock
Naša se djeca prema nama ponašaju onako kako se mi ponašamo prema Bogu…
U Evanđelju po Marku postoji opis ozdravljenja, oslobođenje djeteta koje je imalo nijemog duha. Zasigurno se sjećamo toga zabrinutog oca koji je molio Isusa za ozdravljanje dječaka. Tog dječaka je dotaknuo zao duh, a ne Duh Sveti, i zbog toga ga je bacao i u vatru i u vodu. I danas ne nedostaje roditelja koji brinu o svojoj djeci, njihovoj sudbini, o budućnosti, o zdravlju, jer i njihovom djecom vlada zagonetan duh koji budi nemir. Taj otac je bio prestravljen! Dijete se je valjalo s pjenom u ustima i padalo u vatru i vodu – danas bismo rekli: u krajnja emocionalna stanja, u odnose koji uništavaju, u ovisnost, u očaj, u zatvaranje u sebe, u poremećaj hranjenja, u ranjavanje svojeg tijela. Učenici ga nisu mogli osloboditi od demona. Surovom naredbom, usred silovitih napada, oslobodio ga je Isus. Duh je bio nijem i gluh, kao što je mnogo današnje djece nijemo i gluho – ne govore, samo se deru, ne slušaju, samo su neposlušni, a takvi su i njihovi roditelji prema Nebeskomu Ocu. Prije svega im nedostaje ponašanje poput djeteta prema Bogu kao Ocu i zbog toga su njihova djeca takva kakvi su oni prema Bogu. Zašto se to događa?
Možeš biti roditelj koji sebe smatra religioznim – a možda te okruženje takvim smatra – ali istovremeno možeš ne imati Duha Svetoga i vrlo vjerojatno tvoje dijete to nesvjesno osjeća…
Prije nego što je ozdravio dječaka, Isus je razgovarao s ocem i pitao ga je ima li vjere. Što je odgovorio otac? „Pomozi mojoj nevjeri!“ Tako je, djeca boluju kada roditelji nemaju vjere u Isusa. Vjera je temelj čovjeka, dijametralno drugačija od obične religioznosti. Tu scenu spominjem zbog toga što je prije tog oslobođenja Isus, približavajući se mnoštvu, čuo pozdrav. Mnoštvo, puna iznenađenja, dotrčalo je k Isusu i počelo ga pozdravljati. Pozdravljali su ga!
„Čim ga sve ono mnoštvo ugleda, iznenađeno brže pohrli pozdraviti ga.“ (Mk 9, 15)
Što se krije iza ljudskih pozdrava? Kolike velike nesreće se skrivaju iza katkada lijepih riječi i nasmiješenih lica? Pogledajte to sami! Kad su učenici upitali zašto nisu mogli osloboditi dječaka, Isus je rekao da oslobađa samo molitva i post! Sam je postio i sam je najviše molio – molio je za sve nas i radi to do danas! Treba veoma voljeti ljude da bi se za njih molilo, pa čak se i mnogo stvari u njihovim namjerama odreći! Ako pozdrav treba biti prenošenje ljubavi Duha Svetoga, onda zasigurno nije dovoljno samo tvoje htijenje, nego ga moraš imati unutar sebe! U sebi moraš imati Duh. Duh je ljubav koja nije ni emocija ni strast, nije osjećaj, a ni uzbuđenje… On je osoba! Možeš biti roditelj koji sebe smatra religioznim – a možda te okruženje takvim smatra – ali istovremeno možeš ne imati Duha Svetoga i vrlo vjerojatno tvoje dijete to nesvjesno osjeća, osjeća tvoju neautentičnost, neiskrenost. Duh Sveti ne ulazi u tijelo prodano grijesima, odnosno u takvu unutrašnjost koja nema prosvjećujuću milost.
Očajna majka
Prije nekog vremena u naš samostan je došla očajna majka, moleći pomoć jednoga od naših očeva. Otišao je k njoj i saslušao ju. Ubrzo se je vratio razočaran. Sin te žene, kako je to objasnio taj otac, već neko vrijeme govori sam sa sobom, hoda po stanu s križem u ruci i prestrašenim očima, ne obraćajući se na to što mu drugi govore. Svećenik je pitao ide li dijete na ispovijed. Ispostavilo se da ne dolazi, ali da ni roditelji ne sudjeluju u sakramentnom životu, jer, kako se je izrazila ta žena: „To im nije potrebno.“ Površna religija roditelja često naviješta duboku opsjednutost potomstva.
Ulomak iz knjige „Ono najvažnije“ autora p. Augustyna Pelanowskog. Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Elektroničko izdanje knjige možete nabaviti u našem web-shopu, ovdje.
Posebna pogodnost! Besplatna poštarina za narudžbe iznad 200 kuna.
