Osobni razvoj

AUGUSTYN PELANOWSKI

Želiš se osloboditi stresa? Priznaj pravu istinu o sebi »Netko ima neprirodan glas, netko se neprestano smije, netko prekriva usta rukom, netko citira velike ljude i pametne misli, netko agresivno osporava nešto… Sve to može biti naznaka da netko ne želi da drugi doznaju istinu o njemu koju on sam ne želi priznati – ukratko: „prodaje maglu”…«

Želiš se osloboditi stresa? Priznaj pravu istinu o sebi

Foto: Shutterstock

Istina o meni čini me poniznim

Najveća smetnja Isusovu poslanju ljudska je sklonost hinjenju – odricanju potrebe za spasenjem, poricanju stvarnoga, kobna stanja kakvo je grijeh za čovjeka. Grijeh je zlo, ali još veće zlo predstavlja njegovo poricanje, potiranje u tminu, izbjegavanje dodira s istinom o sebi i prikrivanje krinkom pobožnosti ili prividne banalnosti. Jednostavno, preživljavanje u tami. Kada netko sjedi godinama zatočen u mračnoj špilji, može oslijepiti ako iznenada izađe iz nje na danje svjetlo. Isus je iznimno oprezno i postupno zabljesnuo među ljudima. Prisjetimo se kako su samo trojica apostola, i to potajice, ugledala Njegovo lice kao obasjano suncem. Tu nije riječ o vizualnim efektima, nego samo o tome kako svjetlo znači dostupnost, život kakav uistinu jest, otvorenost, providnost savjesti, sposobnost da sami sebe prihvatimo u onom obliku i bojama u kojima čovjek uistinu egzistira. Koja je istina o meni ili o tebi? Je li moja istina ono što drugima govorim o sebi i kakvim se predstavljam, ili je pak istina ono što čak ni samom sebi ne mogu reći? Je li istina ono što govorimo Bogu o sebi ili pak ono što On u nama vidi? A je li ono što vidi u meni ili u tebi ono isto što sami u sebi vidimo? Golema provalija straha otvara se na tom mjestu. Istina o meni prije svega me čini poniznim. Zašto su sveci tražili poniznost? Jer su u tom slučaju bili u prigodi uvidjeti istinu o sebi samima.

„Prodajemo maglu“ jer se bojimo odbacivanja

Ljudi lažu ne samo zato što to žele nego i zato što se ponekad boje reći istinu, boje se da ih ne bi odbacili zbog istine – strahuju da istina o njima može izazvati gnušanje, razočaranje, osjećaj iznevjerenosti, odbojnost, mržnju, prezir, ljutnju, kaznu, odbacivanje, osudu. Sličnu reakciju očekuju i od Boga. Ali premda je Bog postao čovjekom, nije prestao reagirati božanski – Bog nas neće osuditi zbog naših grijeha, nego samo u slučaju da ih poreknemo, zatajimo ili zaniječemo.

To se najbolje vidi u prizoru sa ženom uhvaćenom u preljubu. Židovi su je htjeli kamenovati – zanimljivo, riječ je bila samo o muškarcima – međutim, Isus se sagnuo i stao prstom pisati po zemlji, da ne bi posramio tu ženu i nenametljivo podsjetio na grijehe onih koji su je onamo doveli. A potom joj je rekao: „Ja te ne osuđujem. Idi i odsad više nemoj griješiti.“ Nije pohvalio njezin grijeh, ali je nije ni osudio, nego ju je samo oslobodio i od ljudi i od srama i od grijeha i od kamenovanja.

Svatko u životu ima neki cilj koji žarko želi postići: neki teže tome da od sebe stvore sliku produhovljene i moralno ispravne osobe, drugi žele biti intelektualno nadmoćni, treći pak žele biti bogati ili lijepi, a nekome je cilj čak stvaranje idealne obitelji ili postizanje sportskog uspjeha. Opasnost koja stoji na putu postizanju bilo kojeg cilja može proizvesti emocionalnu, intelektualnu, moralnu, pa čak i duhovnu neuravnoteženost – razdor u nama samima koji proizlazi iz straha od nesigurnosti u to hoćemo li ostvariti cilj i hoćemo li ga uspjeti zadržati, koji nazivamo stresom. Dugotrajan stres može biti opasan: živjeti godinama raspet vlastitim ambicijama može nas dovesti do licemjerja ili depresije, tjelesnih bolesti ili promjene osobnosti.

Ako neprestano lažemo, naš je stres golem

Što god da učinimo ili je nagrađeno nečijom pohvalom, ili kažnjeno nečijim nezadovoljstvom, pa čak i osudom. Ne bismo li to izbjegli, lažno se predstavljamo, stvarajući određenu mimikriju. Svaka je prijetvornost posljedica velika stresa.

Ako neprestano lažemo o sebi samima i stalno poričemo istinu o sebi pred ljudima i Bogom, naš je stres golem – tako velik da ga više ne možemo ni zamijetiti, jer ne primjećujemo ništa drugo osim njega, nikakvu različitost. Ponekad je zamijetimo u drugima, a rjeđe u sebi: netko ima neobičan, neprirodan glas ili se neprestano smije ili jadikuje, brzo govori ili čini jednolične stanke u govoru, uzdiše kao da nosi veliko breme, prekriva usta rukom kao da se boji da će mu se netko zagledati unutra i doznati nešto više, ili svrne pogled, trepće ne bi li sakrio zjenice i tako nas promatra, sliježe ramenima istodobno uvjeren kako se s nekime slaže u svemu, dok se netko drugi iznimno trudi zadobiti našu pozornost, a uza sve to još idu i očevidno ulagivanje, svečana obećanja u beznačajnim stvarima, citiranje velikih ljudi i pametnih misli, neprestano pozivanje na autoritete i, naposljetku, agresivno osporavanje nečega.

Sve to, kao što znamo iz života, može biti naznakom da netko živi u laži ili barem ne želi da drugi doznaju istinu o njemu koju on sam ne želi priznati i, recimo to kolokvijalno, „prodaje maglu“. (…)

Slobodan je onaj tko priznaje i prihvaća istinu o sebi

Otrgnutost od istine o sebi i začaranost iluzornim ambicijama dovodi do toga da isprva izgubimo dodir sa samim sobom, potom s Bogom, i na kraju s ostalima. Prijetvornost nas izolira od svijeta. Primjer toga jest razmetni sin, koji je svoju ulogu u životu sveo na razinu onoga koji neprestano kuša sve užitke i samosvojan je, ne treba nikoga jer ima vlastiti potencijal, gubi vezu s ocem, bratom i naposljetku se srozava na razinu svinjskih prijatelja. „Pred slomom se oholi srce čovječje, a pred slavom ide poniznost.“ (Izr 18,12)

Lažemo o sebi čak i pred sobom, ne bismo li pobjegli od istine, u strahu da nećemo sami sebe moći podnijeti, strepeći da će nas Bog takve zamrziti, a drugi da nas neće prihvatiti. Ali, je li to istina? Zar drugi zaista bježe od providnih, premda slabih ljudi, a rado su u društvu idealnih, premda neiskrenih? I trebamo li se pribojavati Boga, strepeći da će nas kazniti zato što smo iskreni? Ili Ga se više trebamo bojati ako sami postanemo napaćene žrtve skrivanja istine?

Isus nikada nikoga nije osudio čak i u slučaju da je rekao najgoru moguću istinu – zato u Njegovim propovijedima, pripovijestima, držanju vidimo naznake gnjeva kada netko poriče istinu i predstavlja se na takav način ne bi li, usprkos stvarnosti, izgledao bolji od ostalih i od sebe samoga. (…)

Biblijske reference: Iv 3,14-21; Izr 18,12; Mt 25,30; Mt 22,11-14; Ps 19,3; Mt 8,12-13; Mt 27,45-47; Iv 1,5; 1 Iv 2,9-11; Mt 7-14.

ranjeno svjetlo o. Augustyn Pelanowski, OSPPE

Ulomak iz knjige „Ranjeno svjetlo” autora A. Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu u elektroničkom izdanju možete nabaviti ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh