Foto: Shutterstock

Kraj Apolonova hrama u Delfima prolazilo se je kroz pronaos s natpisom: „Gnothi seauton“ – to jest: „Spoznaj samog sebe“. To je označavalo pohvalu za one koji su imali hrabrosti spoznati svoju unutrašnjost, ali bilo je također upozorenje da se ne konzultiramo s mišljenjima drugih, nego da se odvažimo na vlastitu procjenu svojeg života. To je jedan od naših najozbiljnijih problema, da se tako brzo zamaramo onime što drugi govore o nama.

Bolje je gledati na sebe nego na druge. Sve mora postati osvijetljeno, otkriveno, javno

Mi katolici također imamo određen običaj: ulazeći u crkvu, uranjamo ruku u krstionicu, umačemo ju u svetu vodu i radimo znak križa, obilježavajući time cijeli svoj život. Kršćani smo, dakle nitko, uranjajući ruku u svetu vodu, ne „prosijava“ život nekomu, jedino ga sebi posvećuje. Ali prije negoli uronimo ruku, u zrcaljenju vode možemo uočiti odraz svojeg lica. Opazimo sebe. Zašto? Jer se ne možemo zbližiti s Bogom ako ne vidimo sami sebe, ako izbjegavamo pogled u svoju unutrašnjost. Bolje je gledati na sebe nego na druge. Sve mora postati osvijetljeno, otkriveno, javno. Moraš dopustiti sebi da osvijetliš samog sebe, baš kao rendgeni u zrakoplovnim lukama osvjetljavaju putnike, da bi vidjeli kosture na ekranu. Dok tražimo Boga, tražimo i stazice koje će najlakše do njega dovesti i koje su u njegovoj naklonosti.

Simbolično možemo reći da su vrata crkve takva stazica koja nas zbližava s Bogom. (…)

Ulomak iz knjige „Posljednje duhovne vježbe“ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.