Foto: Shutterstock
Razmišljam o Majci Božjoj, o tome kako je njezin lik za nas katolike iznimno važan. Dala nam je Krista, koji zauvijek živi, neuništiv je i uvijek nas izbavlja iz očaja, a čak i budi iz smrti. Njoj je Isus rekao u Kani: „Moje vrijeme još nije došlo.“ Iznenađuje me također njezina pokornost određenomu vremenu. U Fátimi se uvijek ukazivala trinaestog dana u mjesecu. Zašto? Je li to tako samo zato što se broj trinaest u biblijskoj simbolici povezuje s Božjom ljubavi? Je li se radilo o njezinoj pokornosti precizno određenoj datumom transformacije povijesti iz kaosa u kozmos? „Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.“ (Prop 3, 1)
Za njega ne postoje beznadni slučajevi i ljudi koje nije moguće spasiti, samo ako u nama postoji vjera i želja približavanja njegovu srcu
Isus trenutke izdaje, muke naziva satom tame. Evanđelisti precizno bilježe sate njegove muke. Zahvaljujući tomu događaju, vrijeme dobiva moć koju nikada ranije nije posjedovalo: u njemu nepovratno ostaje ukorijenjena snaga podizanja iz propasti i gubitka svega što podliježe korupciji i smrti. Uništava se samo vražje uništenje. Stvoritelj je jači od smrti, on je uskrsnuo.
Za njega ne postoje beznadni slučajevi i ljudi koje nije moguće spasiti, samo ako u nama postoji vjera i želja približavanja njegovu srcu. Svijet puca poput stare zgrade, stvarajući prigušen mrmor. Do temelja se ruše cijeli politički i ekonomski sustavi. Događa se to sporo i imamo privid postojanja u miru. Ta krinka u stvarnosti nosi smrad truleži sustava koji odavno propada.
Iz knjige „Nema više vremena” autora patera Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete kupiti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
