Foto: Pixabay

Mnogo godina smo se toliko bojali odgovorna života da smo se naučili na to da drugi odlučuju za nas i neprimjetno smo postali robovi. Neki, da se uopće ne bi osjećali odgovorni ni za što, traže nekoga tko bi za njih odlučivao o svemu, ali naposljetku na takav način se ne može pobjeći. To je jedna od najtežih refleksija – shvatiti da s jedne strane moramo početi odlučivati o sebi, a s druge da je opasno odlučivati za druge, čak i za djecu.

Ali ako nam je život već pokazao da je bijeg od odgovornosti, od pitanja o smislu života, od slobode izbora, od odgovora na najvažnije pitanje – ono zašto živimo – nemoguć, onda se obraćamo Bogu i barem nama najvažnijim osobama želimo sreću s njim. Mnogo godina bježali smo od pitanja, nestajali u ljubavi prema drugom čovjeku. Tako živi mnogo ljudi – žene se, udaju se, samo da bi postali dio koga, stopili se s kime, oslonili se na koga, odrekli se vlastite volje i vlastitih želja, podređujući se drugomu. Drugi čovjek je samo čovjek, često još više prestrašen.

Mnogi se je brakova raspalo upravo zbog toga

Mnogo brakova se je raspalo upravo iz tog razloga, jer je druga osoba bila tretirana kao bunar kojemu se prvo klanjamo da bismo zadovoljili želju ljubavi – napunili žile srca vodom iz nečijeg srca, a kasnije u taj bunar uskačemo, odustajući od vlastite svjesnosti. Možda je zbog toga Isus sreo Samaritanku upravo kod bunara, koji je šest puta ispunila ljubavlju prema čovjeku.

Umjesto stvaranja zajednice dvoje ljudi koji međusobno komuniciraju ljubavlju, netko se podređuje drugomu, postaje samo jedan dio njegova organizma, treća noga, treća ruka, treće oko, pomoćna kuharica, sponzor koji zarađuje, partner za izlete biciklom, „medvjedić“ za grljenje, objekt projiciranja najrazličitijih osjećaja i frustracija, ekran fantastičnih snova. Gubeći se u drugomu, doista gubimo sebe, svoju slobodu, svoju individualnost, oglušujemo se na Božji poziv. Ne osjećamo strah jer smo na nekoga prebacili odgovornost za sebe same, ali također nas nema u nama. Ne znamo zbog čega živimo jer smo život podredili nekomu.

Dvije pogreške

Obično kada tko mnogo godina živi podređeno, izgubljeno u drugoj osobi – u mužu, ženi – nakon mnogo godina, gledajući svoju djecu, može osjetiti nesnosnu potrebu osiguravanja drugačije sudbine za svojega najdražeg sina ili kćer i radi sljedeću pogrešku – počinje odlučivati za njih. Prva pogreška je bila to što je čovjek htio da netko odlučuje za njega – muž, žena, roditelj, bilo tko, druga pogreška je bila da je bez pitanja o volji djece, o njihovim sklonostima, sudbini, predispozicijama, htio sam odlučivati za njih. (…)

Ulomak iz knjige „Ono najvažnije“ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.