Foto: Shutterstock

Ja sam se tomu smijao, ali sam se prestao smijati

Spomenuh »stvarnosti duha«. Zanimljivo je što sam nedavno otkrio. Naši davni sveti preci, pustinjski oci, iz prvih stoljeća kršćanstva, vrlo su duhovno pisali i govorili o nekim – hajmo reć – neduhovnim stvarima. I tako sam sa zanimanjem otkrio koliko njih progovara o fenomenu acedije, koju bismo danas nazvali, između ostaloga, krizom srednjih godina! Ja sam se tomu smijao, ali sam se prestao smijati. O tomu nismo učili u školama. To se ne spominje u propovijedima. Ne sjećam se predavanja o toj tako važnoj temi. Nisam upoznat niti s kojom knjigom o tome, osim s ponekim čisto svjetovnim člankom u nekim novinama. A svakodnevno otkrivam acediju posvuda uokolo… Ograničit ću se na muškarce. Vidim ljude od oko 40-50 godina: stavili naušnice. Nabacili mišiće. Nose uske hlače, tetoviraju si sljedeći slobodni dio tijela. Mijenjaju supruge. Izlaze u noćne (s)provode. Pijuckaju, kupuju sportskija vozila, otvaraju Fejs. Bude i komičnih situacija, ali, nažalost, i tragedija. Traži se nestala mladost, obnavlja se zapuštena ljepota, vapi se za oronulom već snagom. Kriza srednjih godina. Nije kod svakoga isto, ali… Nije demon (onaj pravi), već kriza.

Gledamo unatrag i ne vidimo da smo išta posebno postigli; gledamo u danas i ne primjećujemo da smo ljubljeni

Ta se kriza rađa u duši, u psihi. Različitih je intenzivnosti, individualno proživljavana, ali… Tako jedan sveti eremit piše da je ta kriza zapravo jedan mučni osjećaj neispunjenosti, neiživljenosti, neostvarenja i nevrijednosti, pa se čini sve da se u vlastitim očima, kao i u mišljenjima bližnjih, promijeni ta samoprojekcija. Ta se kriza sastoji, ukratko, u tome da gledamo unatrag i ne vidimo da smo išta posebno postigli; gledamo u danas i ne primjećujemo da smo ljubljeni, stvarni, drugačiji, bolji nego jučer – i gledamo u budućnost, za koju sumnjamo da nam donosi išta dobroga i drugačijega. Nameće nam se misao: prosječan sam, nezadovoljan, ne cijene me. Živim POLOVIČNO! Zato se ta kriza javlja u »polovici dana«, najčešće od 35. do 45. godine života. Sasvim drugačije (iako imaju dodirnih točaka) tu krizu proživljavaju muškarci, drugačije žene. Ona je zapravo jedna velika nemoć, pad duhovno-duševnoga imuniteta, malodušnost koja se javlja iznenada, podmuklo. Ne bira žrtve, svi su potencijalni malaksatori.

Ta kriza dotiče čak i svećenike

Iako je to potpuno nevjerojatno i nemoguće (he-he), ta kriza dotiče čak i svećenike. Kad sam odgovarao jednog svećenika da ne napušta svoj poziv, mudro sam detektirao upravo tu krizu kao temelj njegove malaksalosti i nevoljkosti da se dalje bori. Rekao sam mu da je danas tako, ali da mora izdržati i da će uskoro to proći; to nije konstantno stanje uma, to je prolazno, izlječivo. Čini mu se da nije ostvaren, da je promašio život, da mora napraviti radikalnu promjenu, da je razočarao sebe i druge, ali krivo misli da će mu druga sredina i drugo društvo podariti očekivan mir i rješenje njegova trpljenja. Jer svakamo nosi sebe. Nosi dalje svoju ranjenost, razočaranost i svoje borbe. Svoje krive projekcije. Ne možeš sići s križa i očekivati revoluciju. Križ je revolucija. Križ je tvoja »karijera«, ako si Kristov.

Zato se ljudi rastaju, bježe u inozemstvo, promijene vjeru…

U toj krizi ljudi misle da su im svi drugi krivi. Često se ponašaju razmaženo; odrastao čovjek je kao neka curica koja se je raspekmezila jer je povrijeđena oduzimanjem svoje lutke. Pala nam kruna s glave. Netko nas je uvalio u depresiju, sigurno baš zato jer je htio, htjela. Krivo je u tome to što u toj krizi ne vidimo svoju krivnju. I tako se ljudi, nažalost, počesto bez veze rastaju, tužakaju, blate po novinama, vucaraju po sudovima, bježe u inozemstvo, pretvaraju se u vječne šankiste, neki promijene i vjeru, uz naciju. U toj izbezumljenoj potrazi za izgubljenim identitetom često rade (radimo) krive izbore. Nije kod svih tako, nisu svi simptomi isti kod svakoga, ali neupitno je da ta kriza postoji i da joj ima lijeka…

Evo lijeka…

…ne žuri, stoput promisli, često se ispovijedaj, potraži pomoć, povjeri se pouzdanu prijatelju, stisni zube i izdrži, ne donosi teške i velike zaključke, važi odluke, ne očekuj nevjerojatne obrate tijekom noći. Ta kriza može dovesti do sjajnih obraćenja, do prekrasnih duhovnih plodova! Može spasiti dušu! Može spasiti obitelj, poziv, obnoviti snagu… Samo ne slušaj samog sebe! Gospa u Fátimi kaže da prikazuješ boli Isusu i on će ih upotrijebiti na proslavu tvoje patnje. Mene je ta kriza također ufatila nespremna, a očitovala se kao silno, presilno obeshrabrenje. Kao jedna duga, depresivna noć misli: ništa nema smisla, ljudi su zli, Bog spava, uzmi svoj život u svoje ruke, budi zločest kao što su zločesti tebi, ne trudi se, ne bori se, ne obaziri se na bližnje, budi egoist, jer sve je drugo uzaludno, gazi da ne budeš zgažen; ništa nisi učinio i ništa nećeš učiniti, jer se ništa ne da učiniti. Ali shvatio sam, kriza se treba zajedno s nositeljem krize raspeti na križu, a Gospodin daje milost ustrajnosti i mijenja srce kada to srce zavapi iz dubine za pomoću odozgor.

Iz knjige „Jao, jao Babilon je pao! (A ti ne moraš ako nećeš!)” autora patera Marka Glogovića. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.