Foto: Shutterstock

Gotovo da više i ne postoje opuštene »kavice« ili slične komunikacije, bez turobnih osvrta na (ne)postojeća stanja u domovini i svijetu, u svim dijelovima društva i svim čovjekovim dimenzijama. Ova neka nesretnost, ili nesređenost, ili nepovezanost, ili nestabilnost u nama i oko nas već je stvarno opipljiva i svakodnevno se odražava na naše međuljudske odnose, na zdravlje i općenito na egzistenciju. Jedino oko čega možemo razgovarati, odakle sve to dolazi? U medijima nas uvjeravaju da smo nesretni jer nemamo novca, ali je li to cijela istina? Nešto uistinu nije dobro. Kako mi reče jedna do bola nevoljna duša, kao da je »nešto pušteno u svijet, sve je poludjelo i svi pucaju po šavovima« i kao da se u toj nekoj nevidljivoj i nedefiniranoj magluštini sudaramo sami sa sobom i s bližnjima…

I tako, imamo mnoštvo siromahâ, beskućnikâ, lažnih prijateljâ, patoloških obitelji, nasiljâ, ovisnosti i ovisnikâ, psihički shrvanih osoba, tužnih i depresivnih, neispunjenih snova, bolesno ljubomornih, mladih, a jadnih, djece koja se ne znaju igrati i starijih koji se igraju bogova…

Toliko nas toga opterećuje, žalosti i zabrinjava! Nije ni čudo da sve više obolijevamo od nesanica i migrena, srčanih i moždanih

Mogli bismo nizati nîti nezadovoljstva, od kojih se stvara pletenica kojom smo šibani, a nemoćni smo – izgleda – uzeti škare (koje?) i prerezati taj okrutni bič. I tako, imamo mnoštvo siromahâ, beskućnikâ, neplaćenih radnikâ, štrajkaša, izigranih braniteljâ, lažnih prijateljâ, patoloških obitelji, nasiljâ, ovisnosti i ovisnikâ, psihički shrvanih osoba, tuženih i tužitelja, tužnih i depresivnih, neispunjenih snova, bolesno ljubomornih, mladih, a jadnih, djece koja se ne znaju igrati i starijih koji se igraju bogova; praznina i ispraznost odjekuje u današnjim zabavama, buljimo u televizor i smijemo se da bismo prikrili suze od samoćâ i da bismo potisnuli bubnjajuću tišinu u glavi i srcu; toliki se odriču nerođene dječice, a toliki čeznu začeti dijete; teme naših jadikovanja su i pokvareni političari i pokvarena hrana i, naravno, i neka hrđavost u Crkvi; nadalje, zlodusi prošlosti i strahovi glede budućnosti; (ne)ispravan odgoj djece; bolesti i eutanazije, masoni, sotonisti, teroristi, ljevica i desnica, genderisti, islamisti; pad nataliteta i moralni padovi, bujice mržnje i vodopadi korupcije; zahlađenja između obitelji i požari u brakovima; djeca-ratnici i djeca-radnici naših bangladeških tenisica; surogat-majke i maloljetna prostitucija; toliko nas toga opterećuje, žalosti i zabrinjava! Nije ni čudo da sve više obolijevamo od nesanica i migrena, srčanih i moždanih. I svih sličnih nusprodukata današnjega mentaliteta.

Nije li uvijek čovjek patio, kada bi otišao od vrijednosti danih mu od Stvoritelja? Nije li i prije nas bilo i epidemijâ, i nepravde, i nemorala i raznih tjeskobâ srdaca?

Ne može nam pomoći čak ni Majka Unija, čak ni ekološka prehrana, čak ni feng-shui pa čak ni ukinuće celibata. Čak ni legalizacija trave. Jedan psalam kaže, sad se sjetih: »K brdima podižem oči, odakle će mi doći pomoć: pomoć je moja od Gospodina, koji stvori nebo i zemlju…« Golgota je brdo… Tabor je brdo… Getsemani je brdo… Karmel je brdo… U Međugorju su sama brda i gore… Okrenuti se prema brdima, planinama i gorama, znači podignuti pogled sa zemlje, gore, prema gorama. »Za goricom vodica, na vodici curica, bijelo lice umiva.« (Ova digresija nema veze s današnjom temom, zanemarimo je, jednostavno sam morao spomenuti nešto iz sevdaha, ne mogu se kontrolirati, ispričavam se.)

Pa ipak, ako malo bolje razmislimo, nije li uvijek bilo teško? Nisu li kršćani uvijek bili progonjeni (»križ – znak protivljenja«)? Nije li uvijek čovjek patio, kada bi otišao od vrijednosti danih mu od Stvoritelja? Nije li i prije nas bilo i epidemijâ, i nepravde, i nemorala i raznih tjeskobâ srdaca? Otkad smo izbačeni iz Edena, ništa nije kako bi trebalo biti. A možda baš tako treba biti? Možda nam je trnje ovoga života znak da se trebamo obratiti, da trebamo orati, da shvatimo da nismo stvoreni za vječnost u ovoj »dolini suza«. No mi živimo danas i danas trebamo odgovore i pomoć. Konkretne odgovore i konkretnu pomoć u našim vrludanjima. Polu-istine neće nam dati mir, maštanja o boljoj budućnosti i zablude o sreći u grijehu, maske i maskice, bježanja i sakrivanja, prebacivanja odgovornosti, pretvaranja da nemamo problema, neće nas nasititi i zadovoljiti. »Da sam ptica i da imam krila ja bih cijelu Bosnu preletila« (ispričavam se ponovno, opet me ufatʼla slabost na sevdah), ali nisam ptica i nemam krila. I ne mogu ugrožavati zračni prostor druge države.

Otkrio sam jedan (ne jedini, dakle) od načina kako da se izdignemo od ovozemaljskih tegobâ i ostanemo zdravi duhom…

Drugo, što bih htio podijeliti s dobronamjernim čitateljima, jest i ovo: otkrio sam jedan (ne jedini, dakle) od načina kako da se izdignemo od ovozemaljskih tegobâ i ostanemo zdravi duhom pa i u nenormalnim i nemogućim uvjetima…

Ovo hoću reći: Isus nas je učio da se rješenja nalaze u istini. Istina je da bez Boga ne možemo ništa; da smo grešni i trebamo milosrđe; da naši putovi nisu nužno i njegovi putovi; da se moramo pouzdavati u Gospodina, a ne u sebe; da dobri Bog ima autoritet i vlast nad svakim zlom i da su za nas spremni stanovi u nebu. Gdje nema bespravne gradnje i neprijavljenih apartmana. Drugo, što bih htio podijeliti s dobronamjernim čitateljima, jest i ovo: otkrio sam jedan (ne jedini, dakle) od načina kako da se izdignemo od ovozemaljskih tegobâ i ostanemo zdravi duhom pa i u nenormalnim i nemogućim uvjetima i ne samo da ostanemo u miru i radosti, već i da postanemo sveti u nesvetu okruženju. Mislim da je izlaz u slavljenju. (…)

Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Grešnicima ulaz dopušten“ autora p. Marka K. Glogovića. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.