Svjedočanstva

PREDIVNO SVJEDOČANSTVO

Pater Marko: Nebrojeno puta Gospodin me vodio svojim putovima, a ja opet iznova imam svoje putove Još jedno svjedočanstvo koje pokazuje da je potrebno samo malo vjere da Bog učini ono što nama izgleda nemoguće…

Pater Marko: Nebrojeno puta Gospodin me vodio svojim putovima, a ja opet iznova imam svoje putove

Foto: Pixabay


 

Spoznaja o »neplaniranoj trudnoći«, krvarenje, navodna bolest, povišeni ton mladića koji nije za abortus… Uplašilo je mladu mamu (mama se postaje začećem, podsjećam, ne porodom djeteta) koja brzo prekida vezu i sprema se na zlo

Volim zamišljati Božji osmijeh. Osobito mi je zanimljiv smiješak Svemogućega, kada me pouči nekoj novoj mudrosti, nakon što uvidim da sam nepoučljiv i da baš i nisam mudar. U tome smiješku nema pogrde ili omalovažavanja, to je izraz čiste i tako drage Božje milosti po kojoj shvaćam da je Gospodinu milo što njegovo dijete uči i traži, diže se i vraća, razmišlja i zaključuje, u Duhu Svetome, a ne u duhu ovoga svijeta. Tako sam i ja ovih dana dobio, ponovno i ponovno, pouku koja se završila Božjim osmijehom, ali i osmijehom mnogih, providonosno uključenih u ovu priču. Dakle, zove me jedan mladić, očajan zbog činjenice da ga je djevojka ostavila i da ne želi roditi njihovo dijete, za čije su začeće nedavno doznali. Iako su dulje živjeli zajedno, dijete im nikako nije bilo u planu, iz dobro poznatih razloga: mladost, fakultet, nezaposlenost itd. Štoviše, liječnik je izrazio sumnju u neku bolest »ploda« jer se neki parametri nisu poklapali, reče aparat. Spoznaja o »neplaniranoj trudnoći«, krvarenje, navodna bolest, povišeni ton mladića koji nije za abortus… Uplašilo je mladu mamu (mama se postaje začećem, podsjećam, ne porodom djeteta) koja brzo prekida vezu i sprema se na zlo. Dečko mi govori, kako nema ni teoretske šanse da bi djevojka htjela razgovarati sa mnom, a njegova je molba samo da molim i da mu malo olakšam bol kroz koju prolazi. Okej, rekoh, nema problema, tu sam i za molitvu i za utjehu, i drugima ću rado javiti da mole za ovu tešku situaciju. Nakon razgovora, obuzima me neka žalost, ali i neki osjećaj da nisam učinio dovoljno. Kao da mi je neka sjena sišla nad savjest. Opravdavam se, to je od umora, ta ovo je već treći današnji razgovor na istu temu, neispavan sam, iscrpljen od silnih poziva u pomoć, a daleko sam od Supermena. Počinjem se samosažalijevati, buniti, prigovarati kao, ono, moram – izgleda – imati deset para ruku, tri srca i dva mozga, a nitko ne pita kako je meni, trebam li ja štogod, smijem li i ja spavati i jesti itd…

Gospodin mi daje ovu misao: momak mi je u duh ubacio jednu blokadu. Izgovorio je jednu duhovnu »branu« koja je u mojemu srcu zaustavila protok Božje pobjede. Rekao je…

Kako je prošla korizma, a bijah za volanom, pustim si rahmetli Safeta i uz »Snijeg pade, na behar, na voće« barem nakratko puštam da mi misli odlete, negdje na Igman. Ali ni nakon tri sljedeće sevdalinke, nema mira, a obično se, aman, smirim već nakon prve. Gospodin mi daje ovu misao: momak mi je u duh ubacio jednu blokadu. Izgovorio je jednu duhovnu »branu« koja je u mojemu srcu zaustavila protok Božje pobjede. Rekao je: »Nema šanse da uspijete odgovoriti od pobačaja, ne želi ni čuti da zadrži dijete.« Prihvaćajući tu riječ – laž – nisam ni pokušao nazvati mamu ovoga mala nerođena čovjeka… Evo prvoga osmijeha odozgor: »Mnogopoštovani oče Marko, gdje ti je vjera…?« Stoga uzimam brata Samsunga i zovem dečka. Opet pričamo, ali ovaj ga put molim usrdno i s nekom čudnovatom sigurnošću, da mi pošalje broj svoje djevojke. Naposljetku se složi, ali moli da pošaljem poruku jer da je jako osjetljiva i da će joj biti šok ako je nazove nepoznati čovjek, još k tome svećenik, koji i nije u potpunosti čovjek (od zareza dalje moj dodatak, he, he). Vozeći do samostana, isključujem i muziku, i druge misli i molim Milosrdnu krunicu. Već u sobi, razmišljam što bih napisao N. N., a da ona počne razmišljati misli života, a ne smrti, blagoslova, a ne prokletstva. Jedna kratka poruka, nipošto nekakvo sumorno moraliziranje, nešto od srca, a opet snažno, da joj bude kao neki putokaz, da sama shvati kako joj je dijete dar, a ne kazna… U tome mi trenutku netko mejla kako obvezno moram pogledati jedan video, objavljen na našemu svakako najboljemu portalu (svaka moja reklama, sto eura povišica) Bitno.net-u, gdje sada ovo i pišem, sav sretan (ne samo zbog povišice). Ovako je to pisalo na samome portalu: »…Dirljivi video snimljen 2011. na kojemu autistični i slijepi dječak Christopher Duffley pjeva duhovnu pjesmu ‘Open The Eyes Of My Heartʼ (pjesmu je napisao čuveni worship glazbenik Michael W. Smith, a u hrvatskome prijevodu zove se ‘Otvori oči mog srca’).

Tisućiti put vidjeh svoju malu vjeru i veliku vjernost živoga Boga. Nebrojeno puta Gospodin me vodio svojim putovima, a ja opet iznova imam svoje putove…

Christopher jest prerano rođen i jedva je preživio taj porod, a danas živi u New Hampshireu sa svojom tetkom i njezinom obitelji koja se brine o njemu od malih nogu…« Čekajući nadahnuće za sms, otvaram ovaj video i sav se ježim, i suze mi počinju teći, i ne mogu doći k sebi od snage i svjetla, od milosti i pomazanja, što s pozornice silazi na sve koji ovo Božje dijete slušaju i gledaju! Evo i drugoga smiješka odozgor: »Vidi, vidi, ti smišljaš veleumne poruke, a ja ti se javljam preko mejla…« Da, Gospodin sve upotrebljava, sve vodi i sve oblikuje na svoj način. I učinio sam što sam morao, poslao sam N. N. porukicu ovoga sadržaja: »Draga N. N., ja sam taj i taj, znam sve, ne osuđujem te i želim ti pomoći. Kužim da nisi za razgovor, ali molim te za jedan korak hrabrosti, samo pet minuta tvoje pažnje, u ime života u tebi, u ime vjere koju ispovijedaš, u ime ljubavi koju si imala za svojega višegodišnjega dečka! Pogledaj, molim te, taj video i hvala ti na tome, tu sam ako bilo što treba.« Sljedeće jutro zove me ovaj mladić i kaže: »Ne znam što ste joj rekli, ne znam što se dogodilo, ali javljam Vam da me nazvala sva u suzama i pozvala k sebi te je otkazala pobačaj…« Treći osmijeh odozgor: »Nisi ti, Ja sam!« Bolestan dječačić (autizam i sljepoća) kao anđeo pjeva Bogu i spašava, evo, još jedna nerođena anđela. Koliko se nevine dječice, samo zato što su bolesna, smakne već u utrobi… A Bog ih tako silno želi upotrijebiti za ovaj svijet! Tisućiti put vidjeh svoju malu vjeru i veliku vjernost živoga Boga. Nebrojeno puta Gospodin me vodio svojim putovima, a ja opet iznova imam svoje putove. Nevjerojatan je čovjek i nevjerojatan je naš Bog.

Iz knjige „Grešnicima ulaz dopušten“ autora p. Marka Glogovića. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete kupiti ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh