Preporučamo

POTREBAN NAM JE DUH SVETI

Pater Marko: Kada sam se najmanje nadao, doživio sam „krštenje Duhom Svetim“ „Doživio sam »krštenje Duhom Svetim« kada sam se najmanje nadao: biskup odgovoran za Obnovu u Duhu u Poljskoj, 1999., položio je na mene ruke i progovorio sam drugim, čudnim jezicima. (…) Bog je upotrijebio baš »pravi« trenutak, kad me bilo i strah i sram, kad je neprestano padala gusta kiša, kad sam cijeli dan bio gladan i mokar, kad sam trebao ići na potpuno drugo mjesto…“

Pater Marko: Kada sam se najmanje nadao, doživio sam „krštenje Duhom Svetim“

Foto: Shutterstock


 

Nisam – nažalost – svet, ali poznata su mi mnoga vlastita i tuđa iskustva djelovanja Duha Svetoga, baš u situacijama kada nismo na to spremni ili kada sami nismo u stanju nešto učiniti… Duh priskače u pomoć našim vapajima! Duh nam daje da govorimo upravo onda kada i kako trebamo govoriti! Kada razgovaram s trudnicom koja planira abortus, zazivam Duha Svetoga jer savršeno dobro znam da su moje riječi uzaludne, ma kako lijepo zvučale, ako nisu natopljene, pomazane Duhom. On čini dobro, ne ja. On poznaje rane (i njihove uzroke i posljedice) i on je melem, ne moja inteligencija ili elokvencija. Doživio sam »krštenje Duhom Svetim« kada sam se najmanje nadao: biskup odgovoran za Obnovu u Duhu u Poljskoj, 1999., položio je na mene ruke i progovorio sam drugim, čudnim jezicima. Pred desecima tisuća ljudi, molitelja, na godišnjemu karizmatskome okupljanju. Bog je upotrijebio baš »pravi« trenutak, kad me bilo i strah i sram, kad je neprestano padala gusta kiša, kad sam cijeli dan bio gladan i mokar, kad sam trebao ići na potpuno drugo mjesto…

Tako, ulazim jednom u poštu, odjeven u svoj bijeli habit. Službenik za pultom započinje kanonadu bogopsovke, kao da je sâm u zgradi, bez ikakvih obzira i/ili kulture…

Doživio sam silni dodir Duha koji me srušio na zemlju, učinio da satima plačem i dao jednu neviđenu radost nakon svega. Te sam iste godine započeo službeno s apostolatom za život. Može li to biti slučajnost? Nisu slučajne ni epizode koje svi ponekad imamo, ako smo u Duhu i istini, i kao takvi klanjamo se Ocu, kako Isus objašnjava u Ivanovu evanđelju u poglavlju nakon razgovora s Nikodemom. Naime, događa se da neki drugi duhovi ne mogu izdržati prisutnost Božjega duha u vjernicima te manje ili više naprasito se objavljuju i protestiraju. Tako, ulazim jednom u poštu, odjeven u svoj bijeli habit. Službenik za pultom započinje kanonadu bogopsovke, kao da je sâm u zgradi, bez ikakvih obzira i/ili kulture. Sjedim jednom na ćevapima (naravno, ne doslovno), a kad tamo skupina nekih brkatih macana (tzv. lokal-patrioti) blago, vjerojatno, natopljenih šljivo-gorivom, kao naglo omamljeni, krenuše sa svojim (s)ekspozeom. Od ljuta luka navriješe mi suze na oči, a od pornosonije (upravo sada izmislih ovaj izraz, jednak pornografiji, u zvučnome smislu) došlo mi je da vratim ćevapčiće na tanjur. Što ipak nisam učinio.

Zlo se toliko razbjesnilo na njezinu odluku da ne pobaci dijete, da joj je liječnik sâm ponudio plaćanje istog! Samo zato jer ju je dečko napustio…

Pravi primjer sukoba duhova možemo iščitati iz primjera jedne naše štićenice, nazovimo je Nina. Zlo se toliko razbjesnilo na njezinu odluku da ne pobaci dijete, da joj je liječnik sâm ponudio plaćanje istog! Samo zato jer ju je dečko napustio. Kao da je jedina samohrana majka na svijetu! Kao da će pobačaj riješiti taj problem! Ne samo to, već joj je pri sljedećemu pregledu naredio hitan abortus jer da je »plod sav u cistama, bez ruku i nogu, a srce jedva kuca« i slično. Nina je bila izvan sebe od straha. No otišli smo po drugo mišljenje i uspostavilo se da je prethodni ginekolog krivo izračunao datum začeća te je dijete smatrao starijim nego što jest, što se nije poklapalo s tjelesnim karakteristikama nerođena djeteta… Papa Franjo u jednoj je prilici zgodno rekao da »svako nerođeno dijete, nepravedno osuđeno da bude pobačeno, ima lice Isusa Krista, ima lice Gospodina koji je već prije rođenja, i poslije, tek što je bio rođen, iskusio odbacivanje svijeta« te dodao kako je »jednako tako i sa starijim ljudima. Iako je nemoćna ili je na kraju svojih dana, starija osoba nosi u sebi Kristovo lice. Njih se ne može odbaciti, kako predlaže ‘kultura odbačenoga’! Ne može ih se odbaciti!« – ponovio je Sveti Otac u Rimu u rujnu 2013…

Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Grešnicima ulaz dopušten“, autora p. Marka Glogovića. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Na vrh