Foto: Shutterstock

Netko će pitati zašto toliko raznih poruka i pobožnosti… Srce Isusovo, Krv Kristova, rane Isusove, pobožnosti Gospi i svecima, milosrđu Božjemu… A sada još i Duša Kristova!

Odgovaram citirajući sv. Franju Saleškoga: »Važno je otkriti pobožnost koja najviše odgovara karakteru pojedinca. I ograničiti se na nju. Zato je mnogo izraza pobožnosti, jer je mnogo karaktera…«

Osobno, upozoravam vjernike da se i u religioznosti čovjek može izgubiti, ako pretjeruje, ako se uzoholi, ako pobožnost postane kao neki put manipulacije ili čak idolopoklonstva. Nije dobro množiti pobožnosti s jedne strane, a s druge strane izolirati se od ljudi i njihovih poteškoća; nije kršćanski stavljati na sebe maske pobožnosti, a iznutra živjeti u grijehu, s ljudskim obzirima, osudom drugih i drugačijih. Nije u redu pobjeći u pobožnosti od straha i u tjeskobi pred nekim ili nečim. Odaberimo sebi jednu, dvije omiljene pobožnosti, njih produbljujmo, otkrivajmo, trudimo se ostati u tomu duhu i duhovnosti.

Čini mi se da to štovanje Duše Kristove nekako u sebi povezuje mnoge pobožnosti te ih na jedan način ujedinjuje u ono najvažnije. Svakako čitajmo i razmišljajmo. U vremenima kad je duša čovjeka postala nevažna, nepostojeća, štoviše, kad je samo tijelo bitno i naglašeno i izrabljivano i kada osjećamo sveprisutni kult tijela i tjelesnoga… Nauk i pobožnost, stvarnost i volja, misli, bogatstva i planovi Duše Kristove mogu nam pomoći da se probudimo, obratimo, posvetimo i spasimo. (…)

Iz knjige „Jao, jao Babilon je pao! (A ti ne moraš ako nećeš!)” autora p. Marka Glogovića. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.