Foto: Shutterstock

Neki je čovjek živio neprestano s crnim oblacima na duši. Nije vjerovao u dobrotu, osobito u Božju dobrotu i ljubav. Jednoga dana dok je, zadubljen u svoje crne slutnje, tumarao brdima iznad sela, susreo je pastira.

Pastir, dobri čovjek bistra oka, osjetio je strančevo očajničko raspoloženje i upitao ga:

„Što te toliko muči, prijatelju?”

„Neizmjerno sam usamljen.”

„Ja sam također sam, ali nisam tužan.”

„Možda zato što je Bog s tobom…”

„Pogodio si.”

„Ja, naprotiv, nemam Boga, ne mogu vjerovati u njegovu ljubav. Kako Bog može voljeti ljude, svakog pojedinca? Kako je moguće da mene voli?”

„Vidiš li ono naše selo u dolini?”, upita pastir. „Vidiš svaku kuću, zar ne? Vidiš li prozore svake kuće?”
„Vidim.”

„Onda nemoj očajavati! Sunce je jedno pa ipak ono obasja svaki prozor u gradu, i onaj najmanji, skriveni prozor. Možda si očajan zato što ti je prozor zatvoren?”

Izvor: Duhovnost.net