Isus je često znao početi svoje obraćanje ljudima rečenicom „Čuli ste da je rečeno… A ja vam kažem…”. Ono što smo čuli ponekad je samo lažna sigurnost koju ne želimo ispustiti iz ruku. A Gospodin nas uvijek nastoji osloboditi od lažnih sigurnosti.

Ne smijemo se uljuljati, već moramo tragati za ŽIVOM Riječju

Naša tumačenja i razmišljanja nekad smatramo velikom ljudskom mudrošću jer nam se ljudi dive kad ih podijelimo s njima. Stjecanje znanja uistinu jest hvalevrijedno i svi smo pozvani u različitim datostima na učenje i napredovanje u mudrosti, no ključno je da se to odvija i „pred Bogom”, kao što je bilo u slučaju samog Isusa koji napredovaše u „mudrosti, rastu i milosti pred Bogom i ljudima”, a ne samo „pred ljudima”. Jer znamo, kada tražimo najprije kraljevstvo nebesko, sve ostalo će nam se nadodati.

Ta Isusova rečenica „Čuli ste da je rečeno… A ja vam kažem…” nalazi odjeka i na drugim mjestima u Evanđelju, primjerice kad nas Isus poziva da se odreknemo sebe i uzmemo svoj križ kako bismo ga mogli slijediti; ili pak u tvrdnji da je Bog sakrio istinu od umnih i mudrih, a objavio je malenima; ili čak kada Isus poručuje učenicima da puste neka mrtvi pokapaju mrtve. U neku ruku, ne smijemo se uljuljati, već moramo tragati kako bismo pronašli ŽIVU Riječ.

Stoga ne čudi da nas Isus ponekad „šokira” jer traži naše buđenje iz dubokog sna zvanog samodostatnost.

Utoliko, neprihvaćanje izazova može čovjeka dovesti do velikih propusta. Ne radi se ovdje o onom savjetu: uzmi sve što ti se nudi. Ovdje je riječ o nečemu zagonetnijem: o prividnom paradoksu, koji nam ipak ne bi trebao biti potpuno stran, jer se Isus njime često služio. Navedimo samo neke njegove rečenice koje su tada mogle, a mogu i dan-danas, djelovati kao prividni paradoksi: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga”; „Naprotiv, udari li te tko po tvojemu desnom obrazu, okreni mu i drugi”; da ne govorimo o Govoru na gori, koji se smatra sažetkom Isusova učenja i srži Evanđelja, koji je velikim dijelom izrečen na taj način: „blaženi siromašni…”, „blaženi ožalošćeni…”, „blago vama kad vas pogrde…”.

Riječ paradoks dolazi od grčke riječi paràdoxos, a njezino značenje je, preuzeto iz Hrvatskog leksikona, sljedeće: „iskaz suprotan očekivanomu, uobičajenomu; zaključak koji protuslovi (često samo prividno) zdravomu smislu shvaćanja, ispravnomu rasuđivanju”.

Prividan paradoks može predstavljati velik izazov za čovjeka. Kako se ponekad znamo uljuljati u svojim zaključcima! U sveukupnosti svojih mišljenja, kojima lako baratamo jer nam, postavši našom drugom kožom, više nisu zahtjevni. Svaka nova spoznaja koju uspijemo uklopiti samo nas još više gradi, poput još jednog kata kuće. A onda naiđe paradoks, taj iskaz suprotan očekivanomu, koji se naizgled ne uklapa u tu našu kuću ni po stilu ni po građevnom materijalu, koji nas izaziva ali čiju korist možda još uvijek u potpunosti ignoriramo, i koji može opasno uzdrmati našu kuću.

Paradoksi su svugdje oko nas: od matematike, do Biblije…

Paradoksi su svugdje oko nas, no neki su samo prividni. Iza te prividnosti često stoji iznimno otkriće. Paradoks nas izaziva upravo zato što je nekad i jako težak za shvatiti, i zato što, ako mu dokučimo smisao, našem traganju uzvraća stostrukim zadovoljstvom. U matematici su neki teoremi koje su matematičari nastojali dokazati, bili toliko zadivljujući i „neobični” da su ih matematičari prozvali„paradoksima”. Jedan takav primjer jest teorem koji je dobio ime „paradoks Banach-Tarski”.

Kao što matematičari nastoje dokazati teoreme, pa i one malo „neobične” (a takve možda upravo s još većim žarom), tako bismo se i mi vjernici trebali truditi shvatiti Isusa i njegove „neobične” zahtjeve! Nije sramota ni grijeh priznati da nekad ne razumijemo Isusa. Možda je u nečemu dotaknuo naše srce, a u drugomu još nije. Nadalje, ponekad u našem životu obiluje Božja utjeha kojom uspijevamo prihvatiti neke teške zahtjeve, a ponekad nas u trenutcima patnje Bog uspijeva pročistiti i osloboditi nas nekih predrasuda ili zabluda. Opasno je jedino kada se bunimo bez namjere da naučimo nešto novo. Kada mislimo da ništa nije ostalo skriveno i da nema smisla dalje tragati. No Bog želi naš stalni napredak, kao što je htio i Isusov. Bog nikad ne odustaje od nas. Napredovanje u dobi treba pratiti i napredovanje u mudrosti i milosti. Ako sa skrivenim istinama nekad postupamo kao da sve već znamo, iako ne znamo, to onda jedino znači da smo zarobljeni predrasudama!

Moguće je da čovjek tako postupa i s iskazima u Bibliji koji djeluju kao paradoksi, koji zvuče takoreći teško ili čudno. Umjesto da im pristupi kao oni matematičari svojim „paradoksima”, s namjerom da ih shvati, čovjek može pristupiti predrasudama i nakon što misli da je ukazao da nešto u tim iskazima „ne štima”, poslužiti se njima kako bi opravdao te iste svoje predrasude. Dakle ne samo da nije shvatio ništa od skrivenog značenja tih iskaza nego još misli da su mu ti iskazi poslužili za „dokazivanje” vlastitih predrasuda. Vjerojatno potpuno nesvjesno, sjeda u „zbor podrugljivaca” s još većom dozom oholosti nego prije.

Ruganjem Isusu nastojali su dokazati da su u pravu

Sjetimo se možda najveće poruge koju su Isusu uputili upravo u tom obliku: „Ti si htio hram porušiti i u tri ga dana opet sagraditi; spasi samoga sebe. Ako si Sin Božji, siđi s križa!” (Mt 27,40); Isus je i u pustinji bio kušan upravo na taj način: „Ako si Sin Božji…”. Ljudima koji su Isusu na križu izrekli tu porugu, ostala je skrivena istina da je Isus Sin Božji, Spasitelj svijeta. No oni su svojom pobunom išli korak dalje: budući da nisu razumjeli kako je moguće da Bog visi na križu, počeli su ga ismijavati i izazivati ga da siđe s križa, misleći da time dokazuju da su u pravu, i da Isus nije Bog jer je nastavio „nemoćno” trpjeti. I učenici su imali problema prihvatiti Isusovo trpljenje i smrt, ali su, iako s poteškoćama, dopustili da ih Isus promijeni i omogući im spoznati istinu. Isus do te mjere nije svoje apostole štedio opomene da je Petra nazvao sotonom, s obrazloženjem da je Petru na pameti samo što je ljudsko. No Petar ga je nastavio smatrati svojim Učiteljem!

Dva puta: 1) tragati za istinom ili 2) biti u zboru podrugljivaca

Isus je jednom prilikom ustvrdio da je došao donijeti razdjeljenje, a ne mir: „Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši! Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje”. Isus u tom odlomku govori o tome da će biti razdjeljenja na način koji izaziva čuđenje u nama pozivajući nas da stanemo i da ne prijeđemo olako preko onoga što nam govori. Da je Isus to rekao na drukčiji, manje upečatljiv način, možda ne bi privukao našu pozornost. Ono što je i u tim njegovim riječima paradoksalno jest to da on, Knez Mira, kako je na drugom mjestu nazvan, dolazi na Zemlju kako bi donio razdjeljenje. Ove riječi o razdjeljenju moguće je povezati sa starozavjetnim pozivom (koji nalazimo u psalmu znakovitog naslova „Dva puta”) da ne slijedimo savjeta opakih, ne sjedamo u zbor podrugljivaca i ne činimo ono što oni čine samo kako bismo postigli stanje „mira” među ljudima. Budući da bi to bilo lažno stanje mira, jer bi u tom slučaju istina ostala skrivena – a to je nedopustivo – upravo nam treba razdjeljenje! Razdjeljenje koje Isus nije donio samo u svijet među ljude već i u nas same. Svakome od nas Isus poručuje neka ustraje jer se podrugljivi i nevjerni glasovi u nama mogu utišati.

Prihvatimo stoga Isusov put, i onda kada možda ne shvaćamo baš sve Isusove zahtjeve. Ako Isus donosi razdjeljenje, a mi mu se priklonimo, dat će nam dovoljno svjetla koje, i ako odmah ne osvijetli sve naše sumnje, bit će dovoljno da ne skrenemo s pravoga puta!

Kako bi nas uveo u istinu, Isus nam šalje svoga Duha

Nekad su pojedinci pisali cijele traktate iznoseći sumnje u vezi pojedinih pitanja vjere, dok je danas moguće naići na sveučilišne profesore i znanstvenike koji na podrugljiv način u nekoliko stranica teksta „u potpunosti likvidiraju vjeru”. U takvim pokušajima uočavamo simptome nepodnošljive površnosti. Scott Hahn je u vezi posljednje i također zagonetne knjige u Bibliji, Knjige Otkrivenja, rekao da ona u svakom slučaju uvijek otkriva, jer prokazuje predrasude i ideološka mišljenja svakog tumača. Ovo vjerojatno vrijedi u tumačenju bilo koje tuđe izjave ili teksta: nekada više odamo o nama samima i našim predrasudama nego što uspijemo osvijetliti ili dovesti u pitanje nečije riječi.

Stoga da bismo se mogli ispravno postaviti pred neshvatljivim iskazima u vjeri potrebno je zauzeti ispravan stav, a to je stav malenosti. Zamislimo odnos učitelja i učenika. Često se radi i o stvarnoj malenosti učenika naspram učitelja, u smislu razlike u godinama i iskustvu. Kada bi učenik s prijezirom gledao na učitelja, i sve učiteljevo znanje bilo bi gotovo pa beskorisno. U procesu učenja potrebna je čak i doza divljenja, i prema učitelju i prema predmetu. Tako ćemo znanje i vještine najbolje preuzeti od učenog profesora koji nam je i omilio; napredovat ćemo u sportu vođeni dobrim trenerom čiji autoritet poštujemo i kojega nećemo htjeti ismijati kad nas bude gurao iznad vlastitih mogućnosti; živu vodu naći ćemo uz svetog svećenika od kojeg ćemo sami težiti upiti i ono što je na prvi pogled zahtjevno.

Ne bojmo se otkriti vlastitu malenost, vlastitu neznatnost pred Bogom. Imamo primjer u Mariji da to itekako može donijeti više ploda nego isključivo ljudska mudrost. Otkriti vlastitu neznatnost ne znači sebe degradirati ili odbaciti ljudske spoznaje, već znači upoznati dostojanstvo djeteta Božjeg, kojem je dano postići mnogo više nego što je to moguće putem pukih ljudskih spoznaja. Stav malenosti potreban je u vezi bilo kojeg prividnog paradoksa u vjeri, jer bismo na tom testu paradoksa, koji je istovremeno i test razdjeljenja, mogli pokleknuti i prijeći na drugu stranu, onu koja se ruga i ne pokušava naći smisao. Ako pak odlučimo zatražiti Isusovu pomoć kada ga ne razumijemo, Isus će nam rado poslati svoga Duha, kao što je to učinio i prilikom prvih Duhova, kada je ustanovio živu Crkvu.

Moramo se odlučiti poći osobno za Isusom, a ne slušati tuđa mišljenja

Vjera je put na koji, uz pratnju i vodstvo, trebamo krenuti sami, svaki od nas mora osobno „ući” u Crkvu. Ne možemo mnogo shvatiti ako samo promatramo sa strane ili, još gore, ako puni predrasuda sjedamo u zbor podrugljivaca. Jedino ako ne želimo biti poput Heroda koji govori mudracima da mu jave kad nađu tog novorođenog kralja židovskog, pa da mu se i on ode pokloniti. No tko je zaista i našao Isusa: iskvareni Herod ili mudraci, koji su se odlučili tražiti ga i krenuli na put? Mudraci naravno. Čak i da nam netko kaže da Bog postoji, to malo znači ako ta riječ i nas ne potakne na traganje za Bogom.

Stoga neka i nama, kao i mudracima, u našoj nutrini zasja zvijezda koja će nam pokazati put do Isusa. Stav malenosti dovest će nas do otkrivanja istine koja bi inače sigurno ostala skrivena. Shvatit ćemo da je samo u Duhu moguće razumjeti prividne paradokse i živjeti zahtjeve našeg Učitelja.