Papa u pobudnici govori o sljedećem: kojih je pet puteva svetosti; kada smo sveti; svaki vjernik treba otkriti svoj put; svetost nije rezervirana za svećenike i časne sestre, nego pripada svima; što kad si slab; u čemu Crkva ne bi trebala ‘otežavati’ vjernicima, kako nam humor pomaže u nastojanjima da budemo sveti…?

Ti imaš snagu Duha Svetoga

„Radujte se i kličite” (Mt 5,12), kaže Isus onima koji su zbog njega progonjeni i poniženi. Gospodin traži sve, a nudi život i sreću za koju smo stvoreni. On nas želi svete i ne očekuje da se zadovoljimo prosječnim, razvodnjenim postojanjem. U svoj poniznosti želim iznova pozvati na svetost, smještajući je u sadašnji kontekst, s njezinim rizicima, izazovima i prilikama, jer Gospodin zove svakoga od nas da bude „svet i bez mane pred njim” (Ef 1,4) – ovako papa Franjo započinje svoju apostolsku Pobudnicu „Radujte se i kličite” (br. 1,2), u kojoj se čitatelju na jednostavan i konkretan način obraća s „ti”.

Svetost pripada i tebi

Papa upozorava da se ne smijemo obeshrabriti pred modelima svetosti koji nam se čine nedostižnima. Kopiranje svetosti nas može udaljiti od jedinstvenog puta koji je Bog sačuvao za nas. Svaki vjernik treba otkriti svoj put i isijavati ono što je Bog stavio u svakog od nas (cf. 1 Kor 12,7). Svetost nije rezervirana za svećenike i časne sestre, nego pripada svima: među svetima može biti naša majka ili baka, čiji život možda nije savršen, no one unatoč padovima idu dalje i sviđaju se Gospodinu (Radujte se…, br. 3). Često je riječ o svetosti „iza susjednih vrata”, onih u našoj blizini koji su odsjaj Božje prisutnosti.

Imaš snagu Duha Svetoga – svetost je njegov plod u tebi

Možda smo u napasti misliti kako je svetost za one koji se mogu odvojiti od svakodnevnih obveza i posvetiti se molitvi.

Nije tako. Svi smo pozvani ostvariti svetost tamo gdje se trenutno nalazimo. Nemoj se obeshrabriti, ti imaš snagu Duha Svetoga a svetost je njegov plod u tvome životu (cf. Gal 5,22-23). Dopusti da milost tvojega krštenja donese plod, otvori se Bogu i odaberi Boga uvijek iznova. Kad osjetiš slabost, podigni oči prema Raspetome i reci mu: „Gospodine, ja sam jadan, ali Ti možeš učiniti čudo i učiniti me malo boljim”.

Tvoje posvećenje je Božja volja (cf. 1 Sol 4,3) a ono se sastoji u tome da, sjedinjen s Kristom, proživiš tajne njegova života, a sve ono što je Isus proživio, On živi u tebi i čini da ti to možeš proživjeti u Njemu.

Gnostici u Crkvi svode Isusovu poruku na hladnu logiku

Dva neprijatelja svetosti su gnosticizam, koji uzvisuje razumsku spoznaju, i pelagijanizam, koji apsolutizira ulogu volje. „Gnostici” prosuđuju druge preko provjere njihove sposobnosti da temeljito razumiju određene doktrine; odvajaju razum od sposobnosti doticanja trpećeg Isusova tijela u bližnjima, koji tako ostaje zarobljen u enciklopediji apstrakcija (br. 37). Gnostici unutar Crkve vjeruju da mogu savršeno objasniti vjeru i Evanđelje, Isusovu poruku svode na hladnu logiku koja svime dominira, obvezuju druge da se podrede njihovu mišljenju, te nastoje sebi prisvojiti misterij. No, sv. Bonaventura uči: Treba napustiti radnje intelekta, malo važnosti dati istraživanju a puno duhovnome pomazanju…malo riječima i knjigama, a puno daru Duha Svetoga (Put Duha k Bogu, VII, 4-5). Gnosticizam nastoji sebi prisvojiti misterij, bilo onaj Božji i njegove milosti, bilo misterij ljudskih života. Onaj tko želi sve jasno i sigurno, misli da je ovladao Božjom transcendencijom (br. 40-41).

Također ne možemo odrediti mjesto gdje se Bog ne nalazi, jer On je tajanstveno prisutan u životu svake osobe, onako kako On želi i ne možemo ga negirati našim umišljenim sigurnostima. I onda kad je nečiji život katastrofalan, kad vidimo osobu uništenu manama i ovisnostima, Bog je prisutan u njezinu životu (br. 42). Opasno je vjerovati da smo svetiji i bolji od „neuke mase” ako nešto jako dobro znamo ili možemo logički objasniti. Već je sv. Ivan Pavao II. upozorio na napast da oni koji imaju visoku naobrazbu razviju „osjećaj superiornosti nad drugim vjernicima” (Vita consecrata, 38).

Pelagijanizam – uzdanje u vlastite snage kao zapreka milosti

Moć koju su gnostici pridavali inteligenciji, neki su počeli pridavati volji. Pristaše pelagijanizma, unatoč svojim uzvišenim govorima o Božjoj milosti, u konačnici se uzdaju isključivo u vlastite snage i smatraju se većima od drugih jer obdržavaju određene norme. Oni zaboravljaju da sve ovisi o Božjoj milosti, a ne o ljudskim naporima (Rim 9,19), kao i to da nas je „On prvi ljubio” (1 Iv 4,19). Prema papi Franji, opasnost pelagijanizma sastoji se u nedostatku priznanja vlastite ograničenosti, koji sprječava da milost bolje djeluje u nama, jer joj ne ostavlja prostora da izazove ono moguće dobro na putu rasta (br. 50). Milost djeluje unutar povijesti i oblikuje nas na progresivan način (Tridentski Koncil, Decr. de iustificatione, cap. 5), stoga, ako odbijemo taj njezin povijesni i progresivni način, možemo je negirati i blokirati, premda je riječima uzdižemo.

Da bismo bili savršeni i Bogu ugodni, moramo ponizno živjeti u Njegovoj prisutnosti, obavijeni Njegovom slavom, u stalnome jedinstvu s Njime i priznavanju Njegove stalne ljubavi u našem životu.

Pelagijanizam kršćana pretvara Crkvu u „vlasništvo nekolicine”

Još je puno onih kršćana koji se žele opravdati vlastitim snagama i sposobnostima, a to nije ništa drugo doli egocentrično i elitističko sebeljublje, lišeno prave ljubavi, a očituje se kroz: opčinjenost zakonom, sjajem socijalnih i političkih dostignuća, doktrinom i ugledom Crkve itd. Često se, suprotno poticaju Duha, život Crkve pretvara u muzejski primjerak ili vlasništvo nekolicine. To se događa kad kršćani daju preveliku važnost ispunjavanja određenih normi ili običaja. Tako se Evanđelju oduzme njezina predivna jednostavnost i srž (br. 57-59). Sv. Toma Akvinski traži umjerenost u zahtjevima oko izvršavanja onih zapovijedi koje je Crkva dodala Evanđelju „kako se vjernicima ne bi otežalo život”, jer bi u tom slučaju naša religija postala ropstvo (Summa Th., I-II, q. 107, čl. 4).

Zaboravljeno učenje Crkve

Crkva oduvijek naučava da nas ne opravdavaju naša djela i napori, nego Božja milost. Sv. Ivan Zlatousti uči da Bog u nas izlijeva izvor svih darova „i prije nego uđemo u borbu”. „Čak i naša želja da budemo čisti, nastaje u nama po izlijevanju i djelovanju Duha Svetoga” (Sinoda u Orangeu). Dakle, najprije moramo pripadati Bogu koji nam prethodi, predati mu sve svoje sposobnosti i nastojanja, svoju borbu protiv zla i kreativnost, kako bi potom Njegov besplatni dar u nama rastao i razvijao se (br. 56).

Opasnost gnosticizma i pelagijanizma može pobijediti teologalna krepost ljubavi: „Tko ljubi bližnjega, ispunio je Zakon” (Rim 13,8). Usred šume zapovijedi, Isus nam pokazuje dva lica: lice Oca i lice brata, tj. samo jedno lice, ono Božje, koje se odražava u mnogima (br. 60-61).

Pet puteva svetosti

Papa donosi pet puteva svetosti. Svet čovjek je ponajprije onaj koji može podnijeti protivštine i nedostatke drugih ljudi. Kad nailazi na nerazumijevanje, svetac je strpljiv, jer njegov mir ne ovisi o javnome mišljenju, nego o Božjoj ljubavi (br. 113-115). Preduvjet je poniznost u kojoj se možemo ukorijeniti samo kroz svakodnevna poniženja. Svetosti pomaže i dobro raspoloženje, jer je ljubav popraćena radošću (br. 122). Gospodin nas želi pozitivne, zahvalne i ne previše komplicirane, pa u svakoj situaciji treba zadržati fleksibilan duh (br. 126-127). Treći izraz svetosti je apostolska odvažnost, koja podrazumijeva da ne ignoriramo vlastitu slabost nego je predamo Isusu. Kao apostolima, i nama je potreban Duh kako nas strah ne bi paralizirao (br. 129-137). Četvrti put je zajedništvo, jer svetost je put kojim se hoda „po dvoje”, a sastoji se u malim izrazima ljubavi u brizi jednih za druge (br. 141-145). Peto sredstvo svetosti je neprestana molitva, koja ušutkuje sve glasove, kako bismo u tišini čuli Gospodinov nježni glas (br. 149-154).

Kršćanski život je borba

U posljednjem poglavlju, papa Franjo nas želi osloboditi ideje „vjerničke spontanosti”, jer nas sveci uče da je kršćanski život borba koja zahtijeva budnost i razlučivanje. Moderna snobovska gnoza negira djelovanje Zloga. Papa podsjeća da on nije mit, simbol, niti ideja, nego osobno biće koje nas napada. Izraz kojim završava Očenaš ne odnosi se na apstraktno zlo, nego na izbavljenje od Zloga. No, to je lijepa borba, jer nam omogućuje da slavimo svaku Gospodinovu pobjedu u svom životu (br. 158, 160-161).

“Svetac je onaj koji je, između ostaloga, u ubrzanom i agresivnom svijetu sposoban živjeti radosno i sa smislom za humor.” 🙂

O Pobudnici smo pisali i u tekstu: Papa u novoj apostolskoj pobudnici: „Za svakoga postoji put svetosti“.

Priredila Jasmina Juroš