Svjedočanstva

Pala s kora za vrijeme mise

pala s kora za vrijeme mise evangelizacija book

Zamislite da se nalazite na misi i da s kora padne dijete od samo 16 mjeseci! Dogodilo se je to 28. rujna 2014. godine u Župi uzvišenja Svetog križa Vratišinec.

Tekst napisala Š. L.


Aleluja prekinuta vriskom. Zaigrane glasove i melodije koje su odzvanjale crkvom razderao je težak i bespomoćan uzvik. Panika, trčanje, vika, a tada tišina. Iako se sve odvijalo u djeliću sekunde, tišina je bila ta koja je utjerala strah u kosti. Nije bilo njezina plača, nismo ju vidjeli. Je li još uvijek tu? Mala Veronika, mezimica naše obitelji, s nepunih 16 mjeseci, pala je s crkvenog kora. Kao i svake nedjelje, sa svojom mamom, tatom i tada nerođenim bratom došla je pjevati i uveseljavati crkveni zbor. Za članove zbora ona je bila i ostala anđeo, Božji dar, koji mami osmijehe već samom svojom prisutnošću. Postala je članicom te divne obitelji. Ostatka mise, nakon pada, sjećam se u magli. Svatko se u sebi tog dana bombardirao pitanjima: „Kako je?“ „Kakav je to Bog koji to dopušta?“ „Jesam li ja kriv(a)?“ „Kako ćemo nastaviti dalje ako joj se štogod dogodi?“ Sve su misli tih dana bile fokusirane samo na jedno – na Veroniku. Srce je bilo ispunjeno tek beskrajnom prazninom, koja je čekala na nju da ju popuni. U neizvjesnim trenutcima, kad je Bog ispitivao našu snagu, a mi uvijek iznova lili suze, Veronika je vodila svoju bitku. Nakon pada s tri metra visine zadobila je ozljede glave koje su ju dovele na operacijski stol te je odmah prebačena u Klaićevu bolnicu u Zagreb. Za vrijeme Veronikine operacije mi župljani smo molili. Shvatili smo to kao velik ispit vjere te se poistovjetili s Isusom, koji je bio kušan u pustinji. Mogli smo ljutito okrenuti leđa Bogu, pitajući se kako dopušta da se takve stvari događaju najmanjima, i to u njegovu domu, ili smo mogli skupiti snage i napiti se vode života iz njegova izvora. Potaknuti vjerom i molitvom, okupljali smo se na molitvi pred Presvetim u župnoj crkvi. Nekoliko dana zaredom crkva se popunila do posljednjeg mjesta. Svi su željeli pomoći Veroniki i svi su ujedno znali da je najefikasniji način zajednička molitva. Na čuđenje doktora, Veronikino se je stanje poboljšalo. Probudila se je iz kome i polako dolazila k sebi. Našu vjeru u ozdravljenje još je više ojačala činjenica da smo na društvenim mrežama dobivali poruke podrške iz svih dijelova Lijepe Naše. Veronika je anđeo koji je morao obaviti svoju misiju i učinila je to bolje od ikoga. Ovaj put Isus je bio taj koji je pružio rubac Veroniki, utisnuvši u njega sliku i dah novog života. Ona je pak ujedinila Hrvatsku u molitvi, povezala svoju obitelj te, najvažnije od svega, donijela odluku da će nas i dalje uveseljavati na ovom svijetu po uslišanim Božjim molitvama. Ojačala je našu vjeru i približila nam moć ljubavi Božje. Naučila nas je važnosti svakog trenutka i neizmjernoj zahvalnosti Bogu. Jer kako ne biti zahvalan kad svake nedjelje kod mise iznova gledamo malog anđela koji nam pokazuje kolika je čast biti Božje dijete. Nakon svega shvatili smo jedno: Bog na nas stavlja onoliko tereta koliko smo spremni ponijeti na ovome životnom putu ukoliko prigrlimo svoj križ i ne skrećemo s njegove staze.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Na vrh