Foto: Screenshot

Padre Pio primio je stigme 1918. godine, u dobi od 31 godine. Točan datum tog događaja je 20. rujna. No sâma se pojava, zapravo, odvijala polako i u fazama.
Prva manifestacija vezana uz stigme dogodila se 1910. godine, kada je redovnik, zbog neobjašnjive bolesti, morao iz samostana otići živjeti u svoju kuću u Pietrelcinu.
Svaki je dan, nakon slavljenja mise, odlazio u polje, na mjesto zvano Piana Romana gdje je, uz veliko stablo brijesta, njegov brat Michele izgradio kolibu. Ondje je Padre Pio mogao moliti i meditirati na otvorenom, što je veoma koristilo njegovim bolesnim plućima.
Prisjećajući se tog vremena, Padre Pio je rekao: „Nitko ne zna što se događalo u toj kolibi”.
No svojem je ispovjedniku otkrio da su se stigme počele manifestirati upravo na tom mjestu, u poslijepodnevnim satima, 7. rujna 1910.
Bio je u molitvi ispod brijesta kada je doživio ukazanje Isusa i Marije, a zatim je na svojim rukama ugledao Kristove rane.
Vrativši se kući, o svemu je izvijestio msgr. Pannulla. „Ujače Tore”, rekao mu je, „smilujte mi se, molimo Isusa da me oslobodi te zbunjujuće pojave. Želim trpjeti, umrijeti od patnje, ali neka sve bude u skrovitosti.”
Molili su zajedno i Bog je uslišao njihove molitve, vidljivi znakovi rana nestali su, no strašni su bolovi i dalje ostali.
Ova se pojava, i to još snažnije, ponovno očitovala godinu dana kasnije, u rujnu 1911. Tada je Padre Pio svom duhovniku napisao: „Na sredini dlanova pojavile su mi se male crvene promjene kože, veličine novčića, uz jaku i akutnu bol. Ta je bol jača na lijevoj ruci. Određenu bol osjećam i na donjoj strani stopala”.
U ožujku 1912. napisao je: „Od četvrtka navečer do subote, a zatim i u utorak doživio sam bolnu tragediju. Osjećao sam snažnu bol kao da mi je netko mačem probio srce, ruke i stopala”.

„Nalazio sam se u crkvi, nakon mise sam zahvaljivao Gospodinu, kada sam odjednom osjetio kako mi živi gorući plamen ranjava srce, činilo mi se da ću umrijeti”

Dana 23. kolovoza 1912., i dalje pišući svom duhovniku, Padre Pio je progovorio i o rani na prsima: „Nalazio sam se u crkvi, nakon mise sam zahvaljivao Gospodinu, kada sam odjednom osjetio kako mi živi gorući plamen ranjava srce, činilo mi se da ću umrijeti”.
Čudo stigmi se polako razvijalo u svojim pojavnostima. Bilo je predodređeno da se ono dovrši 1918. godine, u San Giovanni Rotondu, gradiću u području Gargana, gdje će Padre Pio zatim provesti ostatak svog života.

(…)

„Osjećao sam se kao da umirem”

Rane koje su se pojavile u mističnom obliku, 5. kolovoza, postale su vidljive 20. rujna. Padre Pio ovako opisuje taj nevjerojatan događaj: „Sjedio sam na koru, nakon slavljenja mise, kad me zahvatila obamrlost slična slatkom snu. Sva su mi unutarnja i vanjska osjetila, kao i aktivnosti duše, bili u neopisivu miru. Dok sam se nalazio u tom stanju, pred sobom sam ugledao tajanstvenu osobu sličnu onoj koju sam vidio navečer 5. kolovoza, koja se od te osobe razlikovala po tome što je ovoj iz ruku, nogu i boka kapala krv. Njen me izgled užasnuo. Proživljavao sam osjećaje koje ne mogu opisati. Osjećao sam da umirem i sigurno bih bio umro da Gospodin nije intervenirao i ojačao moje srce čije sam otkucaje osjećao u petama.”

…vidio sam kako su moje ruke, noge i bok probodeni, a iz probodnih je rana kapala krv

„Kada je tajanstveni lik otišao, vidio sam kako su moje ruke, noge i bok probodeni, a iz probodnih je rana kapala krv. Zamislite agoniju koju sam tada osjećao i koju osjećam neprestance, svaki dan. Rana na srcu krvari bez prestanka, a osobito od četvrtka navečer do subote. Bojim se da ću iskrvariti do smrti ako Gospodin ne čuje moje vapaje i ne oslobodi me tih rana. Neka mi ostavi bol i agoniju, ali neka mi uzme te vanjske znakove koji me toliko zbunjuju i neopisivo i nepodnošljivo ponižavaju.”

…poznato je da se Padre Pio, nakon što je zadobio stigme, jedva odvukao s kora do svoje ćelije, tada označene brojem pet, ostavljajući krvave tragove po hodniku

Iz svjedočanstva subraće koji su u to vrijeme živjeli u San Giovanni Rotondu, poznato je da se Padre Pio, nakon što je zadobio stigme, jedva odvukao s kora do svoje ćelije, tada označene brojem pet, ostavljajući krvave tragove po hodniku.

Zavojima nije uspio sakriti rane od očiju subraće i poglavara samostana, o. Paolina, koji su željeli znati što se događa. Padre je bio prisiljen pokazati svoje rane

Stigavši u svoju sobu, pokušao je zaustaviti krvarenje omatajući ruke i noge i stavljajući tampone od odjeće na rane.
Zavojima nije uspio sakriti rane od očiju subraće i poglavara samostana, o. Paolina, koji su željeli znati što se događa. Padre je bio prisiljen pokazati svoje rane.
O. Paolino je odmah obavijestio provincijala, koji je dao nalog da se sve prikrije do njegova dolaska. Pogledavši rane i ne znajući što učiniti, generalu je reda među ostalim napisao: „To nisu mrlje ili otisci, već prave probodne rane ruku i stopala. Na boku je prava otvorena rana, koja ili neprestano krvari ili je vrlo blizu krvarenja”.
Unatoč strogoj suzdržanosti Padre Pija i razumnoj šutnji njegovih nadređenih, vijest o „redovniku sa stigmama” proširila se poput požara i to najprije pokrajinom Puglia, zatim cijelom Italijom, a kasnije i inozemstvom

Iz knjige „Padre Pio – čudesni život“ autora Renza Allegrija. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje.

Hit knjigu možete nabaviti u našem web-shopu, ovdje.