Foto: Shutterstock

„To je on“

Nikada nisam vidio fotografiju Padra Pija, tako da nisam znao kako on izgleda. U crkvi je bilo nekoliko fratara. Onaj najbliže meni u tom je trenutku ispovijedao jednu ženu, a zastor njegove ispovjedaonice bijaše napola otkriven. Ispovjednik je sjedio oborena pogleda i ruku skrivenih ispod habita. Kada je podigao desnu ruku kako bi toj ženi udijelio odrješenje grijeha, shvatih da nosi rukavice bez prstiju. „To je on“, rekoh sebi u bradu. U tom je trenutku Padre Pio podigao pogled i zagledao se u mene nekoliko sekundi. Moje se tijelo počelo tresti od tog pogleda kao da me udario grom.

Nekoliko minuta kasnije Padre Pio je izašao iz svoje ispovjedaonice i otišao. Upitah sakristana kada će se vratiti, a on odgovori: „U četiri sata popodne počinje u sakristiji ispovijedati muškarce“. Vratili smo se u crkvu u četiri sata. Moj me je sin dopratio do sakristije. Padre Pio je već počeo ispovijedati. Ispred mene je bilo tek nekoliko ljudi. Za petnaest minuta na red sam došao i ja. Propinjući se na štakama, dovukao sam se do Padra Pija. Pokušao sam mu nešto reći, ali on mi nije dao priliku da progovorim. Počeo je govoriti i, savršeno, do u detalje, opisivati moj život, moju osobnost i moje ponašanje. Govorio je kao da je oduvijek živio sa mnom. Pričao je mekim glasom uopće me ne osuđujući. Pomogao mi je uvidjeti kako je besmisleno moje ponašanje. Upijao sam svaku njegovu riječ uopće ne razmišljajući o svojoj nozi.

„Zaista, ja hodam!“

Kada je Padre Pio podigao ruku kako bi mi dao odrješenje, ponovno sam se počeo tresti cijelim tijelom kao i toga jutra. Potpuno nesvjestan kleknuo sam i napravio znak križa. Uopće ne misleći na svoju nogu, ustadoh, uzeh štake u ruke i počeh hodati potpuno normalno. Moja me je supruga čekala u crkvi i isprva uopće nije primijetila da hodam bez štaka, nego mi je samo rekla: „Kakav je to mir na tvome licu!“ Ostali smo neko vrijeme u molitvi, a onda se uputismo prema vratima crkve.

Tek je u tom trenutku moja supruga shvatila što se dogodilo. „Giuseppe, pa ti hodaš!“ Zaustavio sam se, pogledao štake koje sam držao u rukama i rekao: „Zaista, ja hodam! Ne osjećam više ni najmanju bol.“ „Tata“, nadoda moj sin, „ti si u ispovjedaonici kod Padra Pija klečao.“

„Što se dogodilo?“

Bio sam duboko potresen. Oči su mi bile pune suza. „Što se dogodilo?“ rekoh naglas. Nisam mogao vjerovati pa stadoh savijati nogu. Od crkve do hotela hodao sam ubrzanim korakom. Odmah sam se uspeo u svoju sobu, uzeo jastuk s kreveta, bacio ga na pod i kleknuo na njega. Zatim sam ustao i ponovno kleknuo. Sve sam te kretnje činio ne osjećajući nikakvu bol ni nelagodu. Svukao sam hlače i pogledao svoju nogu. Rane koje su mi ranije bile veoma bolne i koje su krvarile, sada su potpuno zacijelile. Ostali su samo mali ožiljci. „Ja sam uistinu ozdravio“, uzviknuh svojoj ženi sav u suzama.

Vijest o mome ozdravljenju se brzo proširila. U hotelu su se svi sjećali u kakvom sam stanju stigao toga jutra. Slavili smo cijelo popodne. Te noći nisam mogao zaspati. Sutradan pođoh zahvaliti Padru Piju. Kada me je ugledao, nasmijao se. Zatim je podigao oči prema nebu i rekao: „Nisam ja učinio nikakvo čudo. Samo sam se pomolio za tebe. Gospodin te je ozdravio.“

Iz knjige „Padre Pio – čovjek nade“ autora Renza Allegrija. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.