Uključite se u našu Viber zajednicu.

Foto: carlos castilla, Shutterstock

(…)

„Biti svetim znači živjeti unutarnjim životom samog Gospodina“

Danas sluga Božji, vlč. Manuel Nunes Formigão, ovako piše o svetosti prema kojoj moramo težiti ako želimo biti Kristovi i ako se želimo spasiti od mulja koji nas vuče u propast. Pročitajmo, prekrasno je:

„Tko teži za svetošću, ne zadržava se nigdje, već se uspinje po ljestvama raznih križeva s osmijehom na usnama i s ljubavlju u srcu. Svetost – to je iznad svega ljubav prema Kristovu križu i ustrajnost pod njim u osamljenosti, odbačenosti i tami, ne imajući nikoga kao svjedoka trpljenja osim Boga. Biti svet znači dozvoliti se razapeti Bogu i stvorenjima, slatko i strpljivo, ponizno i tiho, u duhu razumijevanja i prihvaćanja svega što nam treba trpjeti, a nikada pritom ne izgubiti duhovni mir. Biti svetim znači živjeti unutarnjim životom samog Gospodina.“

Čovjek se treba potpuno lišiti „svojega“ ako želi biti svet

Sebi sam za Božić poželio svetost, mada me ove definicije zapravo užasavaju. Čovjek se treba potpuno lišiti „svojega“ ako želi biti svet. Ali o kako nužno i promptno trebam svetost! A trebam i novi mobitel. Možda da svetost ostavim za drugi Božić? Ima vremena…

Netko mi ga je velikodušno ponudio na dar, očito šaljivo, a ja ozbiljno ostadoh potpuno nezainteresiran. Ta što će mi, aman Bože moj, takvo što?! Moj dilbere, kud se šećeš, u čemu se voziš? Svećenik sam, nemam tvrtku, nemam apartmane, nisam „zvijezda“

Svakako neupitno trebam postati dijete da bih ušao u kraljevstvo Božje, tako piše u evanđelju. Trebam i malo više poniznosti, jer uska su i malena vrata u nebo. Jedino što zaista ne trebam ni u ludilu jest, naprimjer, BMW. Netko mi ga je velikodušno ponudio na dar, očito šaljivo, a ja ozbiljno ostadoh potpuno nezainteresiran. Ta što će mi, aman Bože moj, takvo što?! Moj dilbere, kud se šećeš, u čemu se voziš? Svećenik sam, nemam tvrtku, nemam apartmane, nisam „zvijezda“.

 Bojim se Boga, koji se rodio među stokom u štali

Tko ima neku drugu službu, neka ima, neka ima i dva takva vozikala, ali ja sam svećenik, kojega svi mogući i sveti i manje sveti dokumenti pozivaju na skromnost življenja, uz vlastitu savjest, na prvom mjestu. Bojim se Boga, koji se rodio među stokom u štali. Bojim se da bih tim luksuzom povrijedio kolege koji u većini ipak nemaju sredstava za takav stroj. Mislim da bi me moji dragi beskućnici po gradu sablažnjeno gledali, da bi mi političari zavidjeli i možda me uključili u kakvu stranku, mislim da bi mi ova jedna obitelj kojoj skupljam donaciju za novu perilicu rublja (roditelji oboje nezaposleni, a troje djece) zamjerila jer u takav auto ne stane perilica, a žele da ju osobno dovezem. Nekako bih ožalostio i ljubljenog papu Franju, koji neprestano ponavlja da svećenik nije biznismen i da je Crkva majka siromasima, bolesnima, nevoljnima. Gdje bih ga, nadalje, vozio? Po mojoj miloj selendri, po blatu i šljunku?

Komu imponirati?

Komu bih trebao imponirati i zašto? A ne, hvala lijepa sine, ostavi si ga doma. Laštiti ta kožna sjedala, paziti da ga tko ne ogrebe, izazivati kako psovke tako i nekakvo nepotrebno divljenje; zaista nemam ni volje ni vremena za još jednog idola. U našoj su kući za samohrane mame i djecu sada četiri majke i četvero djece, a još dvoje dolazi. Umro bih od stida pred njih deset da me vide u takvu automobilu. Da imam taj novac, radije bih kupio još jednu takvu kuću.

Iz knjige „Ak’ odrastem bit ću katolik“ p. Marka Glogovića. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.