Duhovnost

OVISI O NAŠOJ PERSPEKTIVI // Zašto žrtve totalitarnih režima ne trebamo žaliti i oplakivati Zanimljivo razmišljanje povjesničarke dr. Lalošević o svecima, žrtvama, sv. Tomi apostolu: „Da vjerujemo da su nevino ubijeni ljudi dospjeli na nebo, da žive vječnim životom u neizmjernom blaženstvu gledajući Božje lice, ne bi nam palo na pamet da ih sažalijevamo!”

Zašto žrtve totalitarnih režima ne trebamo žaliti i oplakivati

Ima tome nekoliko godina kako sam bila na jednom znanstvenom skupu koji je razmatrao problem svećenika koje su poubijali komunisti nakon Drugog svjetskog rata. Tamo sam se našla slučajno tražeći jednog svog kolegu povjesničara, pa kako se bavim istraživanjem mučenika, mišljah: „To je srodna tematika i bit će zanimljivo poslušati suvremene povjesničare, na koji način oni pristupaju tome”. Zapravo bila sam znatiželjna da čujem što oni imaju za reći, i što ja mogu od njih naučiti.


No ono što sam vidjela i čula jako me je iznenadilo.

„Ali zašto se ti ljudi toliko žeste na to što su komunisti ubijali svećenike?”

Sjećam se da sam bila sva u čudu. „Ali zašto se ti ljudi toliko žeste na to što su komunisti ubijali svećenike?” pitala sam se. U kontekstu progona vjernika od onih koji ne vjeruju – a komunisti su deklarirani ateisti – to je posve normalno. Zašto nisu objektivni? Pa oni koji proučavaju moraju biti objektivni, zar ne? A ja sam gledala svojeg vršnjaka, kolegu, uvaženog povjesničara, koji je sa suzama u očima pred svima izlagao, gotovo naričući, kako je ubijen svećenik, nevina žrtva objede, zlih, zavidnih, pohlepnih ljudi kojima ništa nije skrivio. I slikovito je prepričavao o patnji sestre tog svećenika kojoj su otkinuli krunicu s vrata dok ih je pokušavala zaustaviti da joj ne odvedu brata.

Priznajem, bila sam u velikom čudu i nikako nisam mogla razumjeti što je tu krivo. Jesam li ja pala s Marsa? Zašto on plače? Toliko sam bila zbunjena da se nisam niti usudila zapitati što je tu krivo? Jer svi smo mi bili poneseni emocijama, i stali naricati za tim jadnim ljudima, žrtvama, nevino ubijenim, mučki zaklanim, nepravedno, ama posve nepravedno, od užasnih komunističkih zločinaca.

Kažu da je potrebno najmanje 50 godina od događaja da bi se moglo objektivno suditi, i analizirati prošlost, no od kraja Drugog svjetskog rata i tih događaja koji su se zbili odmah nakon toga, prošlo je i više od 50 godina, a povjesničari su i dalje subjektivni u svojim analizama. Meni je to bilo jako čudno, jer evo ja koja proučavam svece, mučenike Dioklecijanova progona, nemam nikakvih problema da se postavim objektivno. I kad čitam izvješća o tome kako su te kršćane, tada, prije 1700 godina mučili, isto tako nevine ljude, teško su ih masakrirali i pogubili, ja nemam potrebu naricati i jecati nad njima. Naprotiv, ja proučavajući te spise, razumijem i pogane i kršćane, i vidim uzroke i posljedice duboke podjele koja je dovela do tih „tragičnih” događaja. A zašto se onda nad ovim toliko jeca? Što je problem? Nakon tog znanstvenog skupa pitala sam svog kolegu i znanstvenika koji se bavi tom problematikom, koji mi nije mogao dati odgovor na to pitanje. Mislim da je čak bio i pomalo povrijeđen što ga ja to pitam, jer radi se o njihovim pretcima, djedovima, kumovima i ostaloj rodbini, pa je zato to jako teško. I ja sam se morala zadovoljiti tim objašnjenjem.

I ovdje su stradali mladi, djeca i žene, ponajviše djevice. Ali oni su sveci. Oni su na nebu!

Ovih dana, zamolio me je moj prijatelj da mu nešto pogledam u Hrvatskom državnom arhivu, i tako sam i ja dospjela u tu uvaženu ustanovu i stala prekapati upravo po tim popisima žrtava komunista nakon Drugog svjetskog rata. I suočena sam s tom istom dilemom, zašto su ti jadni nevini ljudi pobijeni? Dugački popisi ljudi, čitavih obitelji koji su stradali u ratu, u vrijeme nacizma, redaju se na faksimilu pred mojim očima, i doista uništavaju svjetlost današnjeg sunca. Zašto? Zašto? Čemu? Izišla sam iz arhiva k’o opijena i hodala sat vremena po teškoj sparini i užarenom suncu, prije nego što sam shvatila da je danas lijep dan, da sunce sja, da mene ne trese ledena zima smrti u kostima i da ima života, budućnosti, nade.

Moleći ovih dana, nisam postavila pitanje Bogu o tome. No on mi je svejedno odgovorio. Ovo pišem na dan svetog Tome apostola, i svi znamo kako je on bio malovjeran. Njegov nedostatak vjere pomogao je svima nama, jer da nije on posumnjao na riječi drugih apostola, mi ne bismo znali da je Krist doista uskrsnuo u tijelu. Kroz Tominu nevjeru mi imamo svjedočanstvo da je Krist uskrsnuo u svojem pravom tijelu, onom koje je bilo mučeno i koje je nosilo rane na sebi. I kako to pomaže meni?

Nije problem objektivnog postavljanja stvari i prošlih vjekova. Jer mučenici Dioklecijanova progona jednako su tako žrtve, nevine žrtve užasnih zločinaca neprijatelja ljudskog roda kojima nije bilo dovoljno krvi – kako o tome kaže Laktancije. I nije problem u tome da su bili jači, naprotiv i ovdje su stradali mladi, djeca i žene, ponajviše djevice. Ali oni su sveci. Oni su na nebu, i oni žive vječni život, u to nema sumnje. Nebrojeno mnoštvo molitava se uslišalo preko njihovih zagovora. I sve patnje koje su oni ponijeli na sebi, nama danas nisu uzrok suza, nego radosti, jer po tim patnjama oni su bliži nama. Meni je MOJA BOL najveća na svijetu, i meni je MOJA PATNJA najvažnija na svijetu. Dakle, kad JA PATIM, i kad MENE BOLI – TI to ne možeš shvatiti, OSIM AKO i TI to nisi prošao. Tako da se u svojoj patnji utječemo zagovoru onog sveca koji pomaže kod tih problema, a pomaže jer je nešto slično ili isto prepatio u svojoj muci. Zar ne?

Žalimo za žrtvama zato što ne vjerujemo da su oni u nebu!

Ali čemu onda toliko žaljenja za jadnim nevinim žrtvama, pogubljenim nepravedno tijekom Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega? Zato što ne vjerujemo da su oni u nebu! Eto zato! Nemamo vjere, sumnjamo poput Tome. Jer da vjerujemo da su nevino ubijeni ljudi dospjeli na nebo, da žive vječnim životom u neizmjernom blaženstvu gledajući Božje lice, ne bi nam palo na pamet da ih sažalijevamo! I onda bi njihova patnja davala nama snagu u našim problemima, u našim tjeskobama, u našoj boli, jer bismo znali da postoji čitavo mnoštvo onih koji su to prepatili, a sad su na nebu. I da postoji vječni život, i da je i NAMA MOGUĆE dostići SVETOST! I onda ne bismo plakali nad obiteljima koje su pobili nacisti ili talijanski fašisti, nad Židovima nevino ugušenim u plinskim komorama, nad žrtvama u Bleiburgu, nad domobranima, ustašama, partizanima, nad svećenicima koje su ubili komunisti, nad pretcima koje su poklali četnici kad su provalili iznenada u selo i uhvatili ih na spavanju. Nego bismo im se molili u nevolji, i utjecali se njihovu zagovoru.

Stav naricanja nad nevinim žrtvama pokazuje stanje NAŠE VJERE! Zato, Bože sveti i svi sveci Božji, smilujte se mojoj nevjeri! Pomozite meni da mogu vjerovati Bogu, da je ovo što danas živim najbolje za mene, i da me vodi u nebo! Jer ako ne postoji nijedan drugi način da postanemo sveti, bit ćemo nepravedno pobijeni i kao mučenici ćemo doći u nebo. Jer to je glavni cilj našeg postojanja, zadobiti život vječni!

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh