Duhovnost

HEATHER KING

Ovdje sam se osjećala kao ‘rasipna kćerka’ s glavom uronjenom u Očeve grudi „Razgovaraj s Bogom izravno; zanimaš ga. On te ljubi kao otac. Reci mu svoje jade, traži ga što želiš i iznad svega, ne mozgaj previše…“

Ovdje sam se osjećala kao „rasipna kćerka” s glavom uronjenom u Očeve grudi

Foto: Shutterstock

 

TEREZIJIN PRISTUP MOLITVI BIO JE VRLO JEDNOSTAVAN. Kao da je govorila: Razgovaraj s Bogom izravno; zanimaš ga. On te ljubi kao otac. Reci mu svoje jade, traži ga što želiš i iznad svega, ne mozgaj previše:

„…nemam smjelosti da se obavežem tražiti po knjigama lijepe molitve; od toga me boli glava, jer ih ima toliko!… I još su sve jedna ljepša od druge… Ja ih ne bih znala izmoliti sve, pa jer ne znam koju da izaberem, činim kao djeca koja ne znaju čitati: kažem sasvim jednostavno dragom Bogu ono što mu hoću reći, ne tražeći lijepe izraze, i On me uvijek razumije…”

Ovdje narod šmrče, kašlje, ulazi i izlazi kad hoće, neki kleče, neki sjede. Odjeća visi s ramena, krunice zapletene među artritičnim prstima. Neki sklope oči, neki ih otvore, pilje shrvani, neki su skvrčeni, neki s glavom u rukama, neki plaču…

Sama sam živjela što bi se reklo ispunjen molitveni život, iako ga riječima ne mogu ni približno opisati. Svako jutro (a nekad i noću) molila sam Časoslov. Čitala sam i meditirala nad dnevnim misnim čitanjima. Provodila sam od deset minuta do dva sata u aktivnosti za koju nisam sigurna bih li je nazvala molitvom ili ne. Ponekad bih samo sjedila i gledala sunčevu svjetlost na zidu dnevnog boravka, ili vrh palmina drveta ispred susjedne zgrade. Ponekad bih jednostavno slušala ptice. Najbolje što mogu reći je da sam više ili manje nestajala. Nestala bih i kad bih se vratila, osjećala sam se stvarnijom, cjelovitijom, uvjerenijom da će sve završiti dobro, iako se sve trenutno činilo bolno, kaotično i turbulentno.

Više sam voljela klanjanje – sjediti ispred Presvetog Oltarskog Sakramenta u molitvenoj šutnji – u recimo župi Bezgrešnog Srca Marijina, dosta siromašnoj, pretežito filipinskoj župi u Istočnom Hollywoodu. Ovdje narod šmrče, kašlje, ulazi i izlazi kad hoće, neki kleče, neki sjede. Odjeća visi s ramena, krunice zapletene među artritičnim prstima. Neki sklope oči, neki ih otvore, pilje shrvani, neki su skvrčeni, neki s glavom u rukama, neki plaču. To mi se činila prava atmosfera u kakvoj bi se Sin Čovječji osjećao kao kod kuće. Znam da ja jesam. Ovdje sam se osjećala kao „rasipna kćerka” s glavom uronjenom u Očeve grudi. Ovdje sam se mogla zamisliti kao Job koji govori: „I kad bi me Bog ubio, opet bih se u njega pouzdao.” Ovdje sam mogla čuti svoje srce kako plače.

Iz knjige „Košulja od vatre. Godina dana u društvu svete Male Terezije“ autorice Heather King. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh