Foto: Unsplash, Artur Aldyrkhanov 

U ranome djetinjstvu dijete – osim svih svojih naročitih postignuća – uči i jednu temeljnu, sveobuhvatnu lekciju: sposobnost otvoriti se drugima, primati i pružati ljubav. Ovu lekciju neki ujedno nazivaju „temeljnim pouzdanjem“. Kao što se bezuvjetna ljubav ne obazire na ponašanje drugoga, tako je i temeljno pouzdanje sposobnost otvoriti srce upravo onima koji bi te mogli povrijediti.

Temeljno je pouzdanje unutarnja snaga i otpornost nužna za međuljudske odnose

Sposobnost je to riskirati uvijek novo otvaranje srca nesavršenim ljudima, svejednako vjerujući kako će te ljubav Božja i po njima dotaknuti, upravo kao što je to naučio kralj David: „Iz krila majčina ti si me izveo, mir mi dao na grudima majke“ (Ps 22,10). Kada bi ljudi bili vrijedni pouzdanja, ne bi bilo nimalo teško držati srce otvorenim. Temeljno je pouzdanje unutarnja snaga i otpornost nužna za međuljudske odnose. Budući da moramo ostati ranjivi i stupati u odnose s drugima koji nas mogu, i neizbježno prije ili poslije i hoće iznevjeriti ili pak povrijediti, temeljno je pouzdanje osnovni materijal za izgradnju značaja, bez kojega nije moguće išta čvrsto utemeljiti.

Prvih šest godina života

U prvih šest godina života dijete uči više no što će naučiti u svima preostalima, čak i pod uvjetom da stekne nekoliko diploma. To je učenje najintenzivnije u prvoj godini života. „Upućuj dijete prema njegovu putu“ ne znači kako djetetov um valja stati upućivati kada mu je već šest godina.

Sam je život – a ne učionica – mjesto na kojemu se odvija učenje

Upućivanje počinje kada dijete uđe u utrobu, nastavlja se njegovim rođenjem te se ubrzava i intenzivira njegovim prvim iskustvima u svijetu. Upravo se u tim prvim godinama oblikuju njegov značaj i osobnost. Sam je život – a ne učionica – mjesto na kojemu se odvija učenje. Da bismo shvatili kršćansku obitelj i njezinu jedinstvenost, trebamo jasno uvidjeti kako se ta dva prvenstvena dijela duše – značaj i osobnost – oblikuju u prvih šest godina života. Sve je učenje nakon toga tek stavljanje okvira na taj temelj, kao i njegovo uljepšavanje. Razumijevanje ove činjenice može promijeniti cijeli naš pristup odgajanju djece.

Ono što nam se dogodilo u prvoj godini može utjecati na ostatak našega života

Skloni smo misliti kako je ono što se već dogodilo isključivo stvar prošlosti. „Zaboravimo to. Više nije važno. Nema više nikakva učinka na nas.“ Ali, to nije istina. Ono što nam se dogodilo u prvoj godini može utjecati na ostatak našega života. Kao kršćane, ne zanima nas toliko što se dogodilo u prvim trenutcima našega postojanja, već kako je naš duh na to reagirao te kakve smo automatske obrasce reagiranja ugradili u svoj značaj.

Reakcije na emocionalne rane jednako su stvarne i bjelodane kao i reakcije na lom nogu, koji je nerijetko samo privremen, dok ljudi, naprotiv, nerijetko nastave u emocionalnome smislu „šepati“ do kraja života

Ako dvogodišnje dijete padne i slomi nogu, a ona ne zacijeli kako treba, to bi dijete moglo šepati do kraja života. To nam je lako razumjeti, jer je iskrivljenje kosti vidljivo na rendgenskoj snimci. No, nekako nam je teško o duši razmišljati na jednako konkretan način. Nedostatak ljubavi, gubitak oca ili majke, izostanak njege ili pak prestajanja nošenja pelena i učenja kako ići na toalet ipak su povrede jednako stvarne kao i lomljenje noge. Povrede su to duše. Reakcije na emocionalne rane jednako su stvarne i bjelodane kao i reakcije na lom nogu, koji je nerijetko samo privremen, dok ljudi, naprotiv, nerijetko nastave u emocionalnome smislu „šepati“ do kraja života, poradi grešnih reakcija na događaje iz prvih trenutaka njihova boravka na ovome svijetu! Štoviše, kada se dogodi, i više puta ponovi, nešto osobito štetno, značaj se može strukturirati tako da se redovito reagira na obramben ili pak (povredom izazvan) agresivan način.

Iz knjige „Obnova kršćanske obitelji” Johna Lorena i Paule Sandford. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.