Osobni razvoj

Otvoreno o spolnosti

otvoreno o spolnosti evangelizacija book

Donosimo dio iz knjige Pismo majke, u izdanju „Verbuma“, koju svakako preporučamo pročitati cijelu. Već i sami podnaslovi trebali bi nas potaknuti da pročitamo cijeli tekst.

Crkva se treba držati vjere i ne zabadati svoj nos u moju spavaću sobu(?)

Kad Crkva govori o spolnosti, ona se „drži vjere“. Spolni je čin vjerski događaj! Prema Ivanu Pavlu II., kada govorimo o „velikom znaku“ sakramenta braka, govorimo o čitavom djelu stvaranja i otkupljenja.


Spolnost nas naglavce uranja u kršćansko otajstvo. Nema okolišanja: „Ne znate li da su vaša tjelesa Kristovi udovi?“ (1 Kor 6, 15).

Postajući „jedno tijelo“, supružnici ustanovljuju sebe i svoju obitelj kao domaću Crkvu, Crkvu u malomu. Tako se Crkva ne ugurava u spavaću sobu. Kršćanski supružnici sa sobom unose Crkvu u svoju spavaću sobu.

Spolnost je sveta. Sveta je puno više nego što pale strasti ponekad žele da jest. Ako pomišljamo da je spolni odnos nekako „bolji bez Boga, potpuno ga izvrćemo!

Radost spolnosti – u svoj njezinoj orgazmičkoj veličanstvenosti – stvorena je da bude radost ljubavi kakvom Bog ljubi. Radost spolnosti – u svoj njezinoj orgazmičkoj veličanstvenosti – stvorena je da bude predokus nebeske radosti: vječnoga izvršenja braka između Krista i Crkve. Krist nam pruža svoj plan za spolnost preko Crkve – plan kojim se „ne ubija radost“, nego se „donosi radost“.

„Budete li čuvali moje zapovijedi“, rekao je, „ostat ćete u mojoj ljubavi… To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna“ (Iv 15, 10–11). Dakle, želite li najizvrsniji, najradosniji seks koji je moguće postići, širom otvorite vrata Kristu – uključujući (i to osobito) vrata spavaće sobe.

Ironično je što ostarjeli muškarci u celibatu diktiraju spolni moral drugima(?)

Prije svega, kao što smo već prije pojasnili, papa i biskupi nikomu ništa ne diktiraju. Oni jednostavno svjedoče ono što je Bog objavio, i to s autoritetom koji im je Krist predao. Uvijek imamo slobodu to prihvatiti ili odbiti.

Drugo, poruka koju oni prenose o spolnomu moralu nije njihova vlastita, nego Božja. Bog je stvorio spolnost. On zna zašto je to učinio, s kojom namjenom, te da ona može donijeti veliku radost kad se poštuje i veliku bijedu kad se zlorabi. U Božjoj mudrosti (koja je često sasvim drukčija od naše), on je povjerio svoj plan o spolnosti tim „starcima u celibatu“. Da ponovimo našu raniju sliku, kad odbijamo poslušati, to je u jednakoj mjeri budalasto kao kad natačemo dizelsko „samo bezolovno gorivo“.

Svi koji misle da muškarci u celibatu ništa ne „znaju o spolnosti, nikada nisu pročitali ništa od onoga što je napisao Ivan Pavao II.

Treće, svi koji misle da muškarci u celibatu ništa ne „znaju o spolnosti, nikada nisu pročitali ništa od onoga što je napisao Ivan Pavao II. Moja mi supruga ne će zamjeriti kada kažem da sam naučio više od toga „starca u celibatu“ o naravi, ljepoti i značenju spolnosti od ikoga drugoga na ovomu planetu. To su uvidi čovjeka koji je proniknuo dubine svoje vlastite muževne duše da bi dao smisao svojoj spolnosti – a ono što je otkrio tamo jest božanska iskra. Moja vlastita iskustva – prvo kao razbludna tinejdžera i mlada odrasla čovjeka, a sada u vlastitomu braku – samo potvrđuju ono što je on rekao.

Celibat omogućuje krajnje potrebnu perspektivu. Mnogi su ljudi postali tako zatrovani prepuštanjem spolnim užitcima da ne mogu vidjeti šumu od drveća. Jedni se tijekom cijeloga života uzdržavaju od genitalnoga seksa, što može dovesti da u potpunosti izbjegavaju svoju spolnost (budite sigurni, to nije zdravo – niti je izraz autentičnoga poziva na život u celibatu…). Druge izbor doživotnoga celibata tjera da još više usklade svoju vlastitu dušu sa svime onime što spolnost jest. Ivan Pavao II. je čovjek koji se jasno opredijelio za ovo drugo. Njegova žrtva genitalne spolnosti naš je dobitak – ukoliko imamo odvažnosti slušati.

Dakle, želite li najizvrsniji, najradosniji seks koji je moguće postići, širom otvorite vrata Kristu – uključujući (i to osobito) vrata spavaće sobe.

Zašto je Crkva toliko opsjednuta spolnošću?

Pitanja kao što je ovo, obično se odnose na snažno zanimanje Crkve za spolni moral. Zasigurno, Crkva osjeća žurnu potrebu da podrži istinu o spolnosti. Zašto? Zbog svih navedenih razloga o značenju pitanja spolnosti uopće. Spolnost nije samo nešto biološko, nego nešto što se tiče „najskrovitijega bića ljudske osobe“. U onoj mjeri u kojoj je naše razumijevanje spolnosti iskrivljeno, u tolikoj je iskrivljeno i naše razumijevanje nas samih. Razmislite kako je spolnost isprepletena s otajstvom života. Bez spolnosti ne bi bilo života.

Najdublja istina o spolnosti zapravo otkriva najdublju istinu o životu. A ona je: pozvani smo da po daru milosti imamo udjela u Božjemu životu ljubeći kao što on ljubi – a taj je poziv utisnut u naša sama tijela kao muško i žensko. Utisnut je u našu spolnost. Parafrazirajući Ivana Pavla II.: ponovno otkrivanje ženidbenoga značenja tijela uvijek znači ponovno otkrivanje značenja cjelokupnoga postojanja, značenja života. Zbog toga je to žurno pitanje.

Spolnost nije samo nešto biološko, nego nešto što se tiče „najskrovitijega bića ljudske osobe“.

Spolni nagon dotiče najsnažnije porive i želje ljudskoga srca. Ovisno o tomu kako se usmjeravaju, ti porivi i želje imaju moć učiniti veliko dobro ili veliko zlo. Ukratko, stvoren od Boga, spolni nagon nam je dan kao „instinkt ljubavi“ koji vodi u život. Ali, kada se on isključi od izvora ljubavi i života (Boga), ima tendenciju postati „instinkt požude“ koji vodi u smrt.

Spolni stavovi i ponašanja tada imaju moć usmjeriti ne samo pojedince nego i čitave nacije i društva prema poštivanju života – ili prema krajnjem nepoštivanju života. Dakako, kad je požuda utkana u tkivo društva, to društvo ne može biti ništa drugo doli „kultura smrti“. Zvuči li pretjerano? Samo američka nacija svaki dan ubije preko četiri tisuće nerođene djece da bi zadovoljila svoju pohotu. A to je samo početak.

Neuredna seksualnost je „Pandorina kutija“ koja daje maha mnoštvu društvenih zala: od siromaštva obitelji „bez oca“ i zastrašujućega bujanja spolno prenosivih bolesti (neke su kobne, kao što je AIDS), do novorođenčadi nađene na smetlištima i povećanomu nasilju među tinejdžerima – a sve se ovo može pratiti do svojega izvora – sloma spolnih običaja koja podupiru čitavu obitelj kao osnovnu stanicu društva. Smjerom kojim idu spolni stavovi i ponašanja, ide i brak. Smjerom kojim ide brak, ide i obitelj. Smjerom kojim ide obitelj, ide i društvo. Parafrazirajući ponovno Ivana Pavla II.: ljudski život, njegovo dostojanstvo, u svakomu trenutku i na svakomu mjestu kugle zemaljske ovisi o ispravnomu uređenju ljubavi među spolovima.

Nikada nećemo izgraditi civilizaciju ljubavi i kulture života ne počnemo li najprije živjeti po istini naše spolnosti. Ako je Crkva „opsjednuta“ spolnošću, to je zato što je „opsjednuta“ podupiranjem dostojanstva i ravnoteže ljudskoga života i Božjega plana za ljudskost, a naša je spolnost stvorena da ga otkrije.

Knjigu možete nabaviti u „Verbumovim“ knjižarama te u internetskoj knjižari www.verbum.hr.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh