Duhovnost

FRANCIS MACNUTT

Moje otkriće krštenja u Duhu Svetome „Postavio sam si pitanje koje bi si trebao postaviti svaki katolik: Što je krštenje u Duhu ako sam već primio Duha Svetoga na krštenju, potvrdi i ređenju? Ali svakako sam kod ljudi koji su svjedočili da su primili Duha Svetoga vidio i njegove plodove: ljubav, radost i mir. Zračilo je iz njihovih očiju. Govorili su o svojem iskustvu na način koji nisam mogao opovrgnuti, a niti sam htio, jer mi je to davalo veliku nadu u ispunjenje onoga što mi je nedostajalo u životu…“

Moje otkriće krštenja u Duhu Svetome

Prvi put sam čuo za krštenje u Duhu Svetome 1966. godine. Možda to i nije tako davno, no meni se čini kao strahovito davno.


Tad sam bio predsjednik Društva katoličkih propovjednika, koje je imalo 1100 članova, mahom svećenika, koji su željeli poboljšati svoje propovijedanje u Katoličkoj crkvi. Bio sam također osnivač i urednik časopisa Preaching. U moje je obveze spadalo i to da idem na velike konvencije o temi pripovijedanja koje su se održavale u „Albert Pick Hotelu“ u Chicagu. Dok sam bio ondje, nekoliko me je protestantskih svećenika upoznalo s nekime komu su se divili. Bila je to Jo Kimmel, koja je predavala retoriku na Koledžu u Manchesteru, u Indiani. Ono što ih je zadivilo kod nje bilo je to što je ona redovito molila za bolesnike – koji bi potom ozdravljali. Pitali su me želim li ju upoznati. Dakako! Tako se nas četvero našlo na večeri.

„Objasnila mi je da su ta čudesna ozdravljenja započela nakon što je primila krštenje u Duhu Svetome“

Ono što me najviše dirnulo kod nje bila je njezina prirodna jednostavnost. Činilo se kao da nema odvojenosti između njezina svakodnevnoga i njezina molitvenog života. To kako je govorila o Isusu i kako je ozdravljala ljude, bilo je jednako prirodno kao kad bi govorila o djeci i svojoj nastavničkoj karijeri. Nisam se mogao ne zapitati zašto mnogi svećenici koje poznajem ne mogu govoriti tako lako i tako jednostavno o Gospodinu. Kad sam joj postavio nekoliko pitanja, nije pokazala nikakvu umišljenost odgovarajući mi o čudesnim ozdravljenjima koje je vidjela. A kad sam se začudio što se takvo što događa, rekla mi je da to uopće nije neobično i da postoje tisuće ljudi poput nje. (Tada to nisam znao te me je ta njezina izjava šokirala.) Onda mi je objasnila da su ta čudesna ozdravljenja započela nakon što je primila krštenje u Duhu Svetome. Kad sam čuo za ta nevjerojatna iskustva, osjetio sam glad da doznam više o tome.

Narednih mjeseci pročitao sam nekoliko popularnih neopentekostnih knjiga, kao što je Oni govore drugim jezicima Johna Sherrilla. Srećom, nisu me zahvatili sumnja i skepticizam koji uznemiruju mnoge kada prvi put čuju nepoznate duhovne činjenice. Štoviše, osjetio sam još veću žeđ da primim krštenje u Duhu – ne da bih prkosio svojoj tradiciji, već baš zbog nje.

Bio sam spreman za to iskustvo iz više razloga. U svojem studiranju duhovnog bogoslovlja naučio sam da je svatko pozvan na svetost – što znači da smo svi pozvani na zajedništvo s Bogom po darovima Duha Svetoga. Čitao sam živote svetaca i dirnulo me je njihovo osobno poznavanje Boga, koje su stekli po molitvi. Bio sam upoznat s mnogim čudesnim ozdravljenjima u raznim svetištima, poput Lourdesa, gdje je tisuće hodočasnika dolazilo cijelog ljeta. Pitao sam se zašto većina nas nije doživjela takvo molitveno iskustvo, zašto se čuda događaju samo na nekim mjestima i zašto učimo o tim iskustvima ako ih ne uopće očekujemo…

Nakon svojeg ređenja 1956. godine bio sam zadužen da predajem propovijedanje (homiletiku) u Dubuqueu, Iowa, na bogosloviji dominikanskog reda, kojemu sam pripadao. U tim godinama razlika između ideala i stvarnosti bila je još veoma nazočna u mojem životu. Držao sam predavanja o kršćanskom životu i kako postići ideal na raznim konferencijama o propovijedanju. Morao sam biti realan – ne samo zbog sebe, nego i zbog drugih – i reći da smo svi pozvani da ostvarujemo duboko duhovno jedinstvo s Bogom, ali da ga samo rijetki ostvaruju.

„Kako postići radostan kršćanski život o kojem govori evanđelje?“

Duhovni autori nude objašnjenje da većina kršćana nije dovoljno velikodušna te da je odustala od nošenja svojeg križa. U potrazi za Bogom ulazi se u pustinju i mračnu noć duše, što nije lako podnijeti. Negdje u toj emocionalnoj osamljenosti agilni kršćani odbacuju svoj križ i predaju se životnim zadovoljstvima. Odgovor na tu kušnju uvijek je bio isti: „Neumorno nosi svoj križ i ne odbacuj ga. Nastavi ga nositi i s vremenom ćeš biti nagrađen, iako možda ne na ovom svijetu. Iznad svega, ne odustaj. Samo ljubi i velikodušno prihvaćaj svoju patnju.“

Osam godina prihvaćao sam to objašnjenje: nedostatak velikodušnosti kao razloga za duhovne podbačaje. Ali otkrio sam, dok sam propovijedao redovnicama, da su mnoge od njih godinama nastojale biti svete i da to, jednostavno, nije istina. Nisam im mogao reći da nisu velikodušne ili da moraju s vjerom nositi svoje križeve. Ako ništa drugo, one su doista bile velikodušne; ta toliko su se trudile. Nema dvojbe da su mnoge od njih bile duboko radosne, duboko svete. Ali neke su se borile i bile nesretne. Kako to objasniti? Moralo je postojati neko drugo objašnjenje za ono što je nedostajalo. Kako postići radostan kršćanski život o kojem govori evanđelje? (…) Zato je, kad sam 1966. čuo da postoje ljudi koji mole za ozdravljenje, to za mene uvelike imalo smisla. Možda je to bilo ono što je nedostajalo u mojem životu i što bi sve dovelo na svoje mjesto. Odlučio sam također istražiti krštenje u Duhu Svetome, iako nikada nisam čuo da postoje katolici koji bi o tome išta znali.

„Ustanovio sam (…) da su kršćani koji ne prime nikakvo vidljivo iskustvo Duha obično oni koji su povrijeđeni i u sebi pate…“

Postavio sam si pitanje koje bi si trebao postaviti svaki katolik: Što je krštenje u Duhu ako sam već primio Duha Svetoga na krštenju, potvrdi i ređenju? Ali svakako sam kod ljudi koji su svjedočili da su primili Duha Svetoga vidio i njegove plodove: ljubav, radost i mir. Zračilo je iz njihovih očiju. Govorili su o svojem iskustvu na način koji nisam mogao opovrgnuti, a niti sam htio, jer mi je to davalo veliku nadu u ispunjenje onoga što mi je nedostajalo u životu. Nisu li veliki duhovni pisci rekli da jedinstvo s Bogom može biti samo dar? A da bismo ga primili, moramo ga zamoliti, a ne da ga pokušamo steći svojim trudom i naporom. Ljudi koje sam upoznao govorili su o darovima Duha – istim onim karizmatskim darovima koji se nabrajaju u Pavlovoj prvoj poslanici Korinćanima, a koje sam dobro poznavao iz teoloških djela koja sam proučavao. Dok su govorili o svojem iskustvu, gotovo da sam mogao vidjeti stranice na kojima sam čitao o tome u životopisima pojedinih svetaca. (…)

Ustanovio sam (…) da su kršćani koji ne prime nikakvo vidljivo iskustvo Duha obično oni koji su povrijeđeni i u sebi pate te im je stoga potrebna molitva za unutarnje iscjeljenje. Ostali su pak odgojeni tako da žive strog, isplaniran život te ne mogu slobodno reagirati na načine na koje Duh želi izraziti Božju ljubav i snagu u našim životima. Promjena u mojem životu bila je nevjerojatna. Iscjeljenje i istjerivanje zlih duhova stvarno je počelo pratiti moje naviještanje radosne vijesti…

Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Umalo ugašena milost“ autora Francisa MacNutta, koja izlazi uskoro!

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh