Foto: Arka – Korablja, Facebook
Jeana je odgojila dojilja a otac je bio odsutan
Jeanova se majka nakon njegova rođenja razboljela od postporođajne depresije te nije bila u stanju brinuti se za dijete tijekom prve tri godine njegova života. Odgojila ga je dojilja uz koju je, kako i sam priznaje, bio više vezan nego uz vlastitu majku. Majka je i kasnije prema njemu umjesto zdrave majčinske ljubavi pokazivala više jednu posesivnu potrebu za bliskošću koja ga je plašila (iskustvo posesivne ljubavi).
[1]Zajednički život s dvojicom muškaraca s intelektualnim poteškoćama, Raphaëlom i Philippeom, a kasnije i s drugim članovima i asistentima u Arci, otkrili su mu njegove unutarnje slomljenosti kao i strah od drugih, proizašle iz onog početnog loma odnosa s majkom, ali isto tako i rane koje su u njemu ostale zbog očeve odsutnosti i službenog odnosa s njim. Jean će priznati kako mu je bilo lakše naređivati, poučavati, biti iznad i učiti druge, dok mu je bilo puno teže ući u zajedništvo s drugima, živjeti ravnopravne odnose u kojima se otkrivaš ranjiv i u kojima se zapravo vežeš. Zapravo je izbjegavao ljude tako što je trošio svoju energiju na činjenje dobra, na molitvu, na studij… O svojoj mladosti, koju je praktično proveo u mornarici, kaže: „Moje su sposobnosti bile toliko usmjerene prema djelotvornosti i uspjehu da nisam imao vremena za emocionalni razvoj i razvoj sposobnosti stvaranja veza.”
[2]Liječenje unutarnjih slomljenosti
Jeanov trenutak prijelaza ili obraćenja bio je susret s ocem Thomasom Philippeom. Obraćenje „najčešće započinje kad susretnemo osobu koja prepoznaje dubinu naše ljepote, koja cijeni tajnu našeg bitka, skrivenu iza naših mana, strahova, lažnih vrijednosti i koja vidi sav potencijal života sadržan u toj tajni“.
[3]Pri tom susretu Jean je osjetio kako otac Thomas „poznaje i sve što je dobro i loše u njemu, njegovo tajno „ja” – da ga voli i prihvaća upravo onakvog kakav jest”.
[4]To iskustvo ga je oslobodilo i omogućilo mu da skine masku pretvaranja i skrivanja iza inteligencije i dobrote. To vlastito iskustvo samootkrivanja omogućit će mu da i sam započne pomagati oslobađati druge ljude prihvaćajući ih onakvima kakvi jesu i učeći ih da takvi kakvi jesu mogu voljeti druge ljude i davati im život, ne savršeno, uspješno, herojski i divno, nego neznatno, ponizno i vrlo ljudski. (…)
Ulomak iz knjige Paule Tomić „Put srca – Jean Vanier i poslanje osoba s poteškoćama u razvoju”.
Za narudžbu javite se na ovu e-adresu: [email protected].
