Foto: jean-vanier.org

Jean Vanier (1928.) bio je čovjek Božjeg nadahnuća i hrabrosti djelovanja. Iako po struci filozof, pisac i humanist, prepoznao je neriješenu i tužnu problematiku osoba s intelektualnim poteškoćama svoga vremena pa je vlastiti život okrenuo u pravcu rješavanja tog problema. Godine 1964. osnovao je Arku, zajednicu u kojoj dijele život osobe s intelektualnim poteškoćama i bez intelektualnih poteškoća. Vanier je, također s Marie-Hélène Mathieu, osnovao kršćanski međunarodni pokret zajednicâ Vjere i svjetla, koji organizira susrete osoba s intelektualnim poteškoćama, njihovih obitelji i prijatelja.

Zajednicu je nazvao simboličnim imenom Arka (l’Arche)

prema Noinoj arci koja je spasila ljudsku zajednicu od potopa (usp. Post 6-9). Misija zajednice Arka je da na isti način spasi osobe s intelektualnim poteškoćama ili bez intelektualnih poteškoća od potopa koji uzrokuje kult razuma i sposobnosti ovog suvremenog društva i u kojem za sve što je krhko i nježno, jednostavno nema mjesta.

Njima treba „toplo i ljubazno okruženje gdje bi im se pomoglo raditi ono za što su sposobni”

Ovdje u našoj Hercegovini nameće mi se kao najistaknutiji problem, kao najveća oluja socijalnog stanja upravo prihvaćanje, školovanje, zbrinjavanje te skrb o osobama s intelektualnim poteškoćama. Čini mi se da se mi pomalo nalazimo u onoj situaciji u kojoj je bila Francuska u razdoblju od 1950. do 1970. godine, a koja je upravo bila poticaj Jeanu Vanieru za njegovo specifično poslanje pomaganja osobama s intelektualnim poteškoćama.

U nekoliko udruga za djecu i osobe s invaliditetom ili Ustanova za socijalnu skrb s kojima sam u kontaktu, vidljivo je da su kod nas osobe i djeca s intelektualnim ili tjelesnim poteškoćama uglavnom na teretu svojih obitelji bez puno socijalne pomoći. Problem postaje sve veći jer djeca odrastaju, a roditelji stare i veliko je pitanje tko će preuzeti brigu o tim osobama poslije. Uglavnom završe na ulici kao socijalni slučajevi, u nekoj psihijatrijskoj ustanovi gdje ih „ubiju“ lijekovima ili ih zbrinu u staračke domove. Nezbrinuta djeca s graničnom, lakom ili težom mentalnom retardacijom nakon boravka u ustanovi koja se o njima skrbila do 18. godine života, uglavnom izlaze „na ulicu“ nesposobna i nespremna na grubosti i obveze života. Postaju socijalni problemi ili bolje reći ping-pong loptice koje se odbijaju od vrata centara za socijalnu skrb, rehabilitacijskih zajednica, ustanova i psihijatrija. Sve to je tako tužno jer ono što im zapravo treba jest „toplo i ljubazno okruženje gdje bi im se pomoglo raditi ono za što su sposobni.”

„Svaka osoba ima neko svoje poslanje”

Vanierove misli vodilje bile su ove: „Svaka osoba ljubljena je od Boga onakva kakva jest!“ i „Svaka osoba ima neko svoje poslanje“. Danas bi našoj sunčanoj Hercegovini čini mi se, najviše od svega trebao jedan novi Jean Vanier, čovjek srca i hrabrosti koji bi se izborio za jedan topli dom, jedno toplo mjesto u kojem bi osobe s poteškoćama mogle pronaći „okruženje u kojem bi im se pomoglo raditi ono za što su sposobne“. (…)

„Nećemo više biti robovi modernih idola izgleda, zdravlja… već će nam se otvoriti sasvim druga perspektiva zahvalnosti, dijeljenja, radosti, suosjećanja…”

(…) Jean Vanier je upravo takvim „malenima“ posvetio svoj život. On je vjerodostojni svjedok da ako se usudimo primijetiti drugačije od nas i počnemo s njima izgrađivati prisne odnose, sve može biti drugačije. Nećemo više biti robovi modernih idola izgleda, zdravlja, bogatstva, karijere, užitka i sličnih već će nam se otvoriti sasvim druga perspektiva zahvalnosti, dijeljenja, radosti, suosjećanja, ispunjenosti i zadovoljstva. Približit ćemo se tako našem prvom pozivu koji smo primili stvaranjem – da budemo ljudi. A iz toga će se oblikovati put srca koji će nas dovesti do bliskog zajedništva sa samim Stvoriteljem i vratiti kući. (…)

Ulomak iz knjige Paule Tomić „Put srca – Jean Vanier i poslanje osoba s poteškoćama u razvoju” (iz Predgovora don Josipa Mužića).

Za narudžbu javite se na ovu e-adresu: [email protected]