Foto: Shutterstock

(…) Vidjela sam tumor svojim vlastitim očima i znala sam da je bio ondje te da ga više nema i osjećala sam se dobro. Toliko mi je bilo jasno. Onda sam započela s terapijom i bilo mi je strašno. Još uvijek mogu racionalizirati da je bakalarovo ulje u mojem djetinjstvu bilo odvratno, ali svi znamo da nam je to koristilo. Ili su nam barem tako naše majke rekle. Ono što je bilo različito i teško prihvatljivo bila je činjenica da mi je, kako su tjedni prolazili, bilo sve gore i gore. Nije bilo predaha kao kod antibiotika. Znate kako je to uzeti doze lijeka koje vidite i znati da vam pomažu. Međutim ja sam iz tjedna u tjedan izgledala i osjećala se sve bolesnije. (…) Kemoterapija je kumulativna i moraš ju prihvatiti kao dobru. Ta je akumulacija tvoja zaštita, poput novca u banki, i donijet će ti koju godinu ljepše budućnosti, bez raka.“

Ne znam što drugo reći, ali zbog svega sam se osjećala kao da zabušavam na poslu, iako sam bolovala od smrtonosne bolesti…

No nisu me svi podupirali. Jednom sam se osjetila kao gubavac kad me je osoba koju dobro poznajem vidjela na ulici i onda brže-bolje prešla na drugu stranu ulice da me ne mora susresti. Ali ne trebate se obazirati na takve stvari i pustite druge da budu ono što jesu i kakvi jesu. Tko zna kakav je strah vaša bolest pobudila u njima? Bilo mi je teže razumjeti hladnoću sveučilišta na kojem sam radila. Nisam prva koja kažem da su sveučilišta postala velik biznis. A to sam sigurno iskusila na svojoj koži. Pretpostavljam da je danas tako na mnogim životnim područjima. Pojedincima je bilo stalo i htjeli su mi pomoći, ali „sustav“ nije mario za moje potrebe i moju bolest. Tako bih, naprimjer, primila pismo da moram nazočiti kakvoj konferenciji i dobiti potvrdu o sudjelovanju ili taj mjesec neću primiti plaću. U tom mi je trenutku bilo veoma teško i nije me nimalo zabrinjavao novac. Nemojte me krivo shvatiti, ne želim reći da je sustav potpuno kriv. Razumijem sve, ali žalim se zbog načina na koji mi je to javljeno. Osobni telefonski poziv bio bi puno bolji i osjećala bih se kao osoba, a ne kao broj. Bilo bi lijepo misliti da je mojemu poslodavcu stalo do mene. Budući da sam ih obavijestila da imam rak i da sam ondje radila 15 godina, očekivala sam više. Na samom početku moja je liječnica ispunjavala obrazac za bolovanje i sjećam se da me je pitala koju bolest da navede. Znam da sam joj bila rekla: „Samo napišite ono što jest.“ Bila sam začuđena što me to uopće pita. Nije djelovalo umirujuće na mene kad je napisala „karcinom“. Ali ona je valjda znala bolje. Ne znam što drugo reći, ali zbog svega sam se osjećala kao da zabušavam na poslu, iako sam bolovala od smrtonosne bolesti…

Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Imam rak, ali on nema mene“ autorice Kate Dooher. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.