Foto: Luis Galvez; Unsplash

Osjećaj praznine ukazuje na to da si ne ispunjavamo neke sebi važne želje

Na pitanje „Kako se osjećate?” često od klijenata dobijem odgovor: „Nekako prazno… ne znam… valjda tako”. To neodređeno „plutajuće” stanje nešto je što čini osobu nezadovoljnom, rekla bih i destruktivno opuštenom. Nije to samo ravnodušnost nego još teži jaz koji jeca iz duše, a osoba ne zna što bi s tim. Nasuprot praznini je „biti ispunjen”, tj. zadovoljan. Čime? Uglavnom životom, drugima ili sobom.

Osjećaj praznine ukazuje na to da osoba ne ispunjava neke sebi važne želje. Ona ih ili otpisuje ili potiskuje ili negira ili umanjuje ili ih nije ni svjesna. Neko vrijeme osjeća nezadovoljstvo, a onda može nastupiti odvajanje iz orbite stanice „ja”. Ova nepovezanost sa sobom i okruženjem čini osobu nezadovoljnom i praznom. To stanje može biti posljedica depresivnosti, anksioznosti, graničnog poremećaja ličnosti, ali i iskustvo svake zdrave osobe koja se ponekad izgubi u ovom osjećaju.

Praznina može biti posljedica gubitka (nečega ili nekoga tko je pomagao da se osjećamo ispunjeno), ali kad se osoba konsolidira, ovaj osjećaj prođe. Gubitak smisla i odvajanje od vrijednosti koje su nam važne čine interpsihički prostor suviše velikim da bi bio jasno definiran.

„To je kao crna rupa”, „iracionalni strah”, „kao da sam opsjednuta”, „ne mogu iz tog vrtloga”, „sve je besmisleno”

Kako izgleda osjećaj praznine

Ljudi se slično vesele, ali svačiji bezdan je različit. Ipak, često čujem opise od klijenata poput: „To je kao crna rupa”, „iracionalni strah”, „kao da sam opsjednuta”, „ne mogu iz tog vrtloga”, „sve je besmisleno”, a zatim nastupi tišina. Praznina je često povezana s osjećajem bezvrijednosti što je neka vrsta destruktivnog odnosa bića prema sebi.

Što još može biti ispod praznine? Uvijek nešto. Kod nekog je to potisnuta ljutnja, kod drugog tuga, a kod trećeg strah ili neko suptilno nezadovoljstvo. Problem je u tome što ova stanja i emocije nisu više na razini svjesnog. Nekad su bili prvi signali za adaptaciju, ali kao da ih osoba nije dopustila sebi ili joj drugi nisu dali ili je pak u svojoj fantaziji zaključila da će, ako osjeća ili izrazi taj osjećaj, stvoriti veoma tešku i neugodnu situaciju i ishod.

Kad zatvorimo vrata svoje svjesnosti u vezi vlastitih potreba i želja, tad često nastupi praznina. Da bismo to vratili, trebamo ispočetka učiti povezivati se sa svojim senzacijama: „Što volim jesti, koje ljude želim u svom okruženju, što želim raditi…“

Jedna moja klijentica kaže: „Kad sam bila mala, sestra je plakala i radila scene kad su je ostavljali u vrtiću, pa sam ja odlučila da si to neću dopustiti. Od tad ne osjećam!” Osoba može ne osjećati ili ne pokazivati ono što osjeća. Umjesto toga zatvorila je vrata svoje svjesnosti u vezi vlastitih potreba i želja. Tad često nastupi praznina.

Da bi to vratila, osoba uči ispočetka povezivati se sa svojim senzacijama, počevši od malih stvari, od toga što, npr. voli jesti, koji joj okusi gode, koje ljude želi u svom okruženju, što želi raditi, kao želi ići… Ako stvari nisu otišle predaleko, ona se, povezujući se s ovim odgovorima, polako usmjerava na ono što joj je važno i što treba poduzeti.

Na što smo najčešće fokusirani u ovom stanju

Ovo je teže stanje od osjećaja inferiornosti jer osoba ne prihvaća sebe ili one oko sebe, zanemaruje samu sebe, odbacuje se ili povlači u izolaciju. Sve u svemu, ovi samoosjećajni sklopovi su obučeni u neku vrstu duševne patnje zbog umišljenog ili stvarnog doživljaja nedostatka nečega. Osoba gubi uporište u sebi i na simboličan, ali i stvaran način „tone”.

Kako vratiti smisao

Veliki psihoterapeut i autor Erik Bern govorio je da se svaki čovjek barem jednom u životu upita: „Tko sam ja? Što radim ovdje i tko su ovi drugi oko mene?” Vraćanje smisla životu je i suštinsko pitanje postojanja. Naša životna priča je ujedno i naš mehanizam za pronalaženje smisla i on se ne može dobiti, niti stvoriti, već ga svatko od nas pronalazi za sebe.

Egzistencijalni strahovi

U redu je da se bojimo smrti, ali nije u redu da joj se nikada ne približimo u razmišljanju. Smrt, sloboda, izoliranost, besmisao su neke od egzistencijalnih tema o kojima je, npr. govorio čuveni grupni egzistencijalni psihoterapeut Irvin Yalom (1980). Bez obzira koji je problem u pitanju i zašto je osoba došla na psihoterapiju, je li se suviše suživjela s osjećajem praznine, jedan od zadataka psihoterapeuta je pomoći svojim klijentima da pronađu vlastitu svrhu i smisao. U tom svjetlu svaka psihoterapijska škola nosi i egzistencijalni kod.

„Idi, izađi, budi tamo”, ali ovo situacijsko saniranje (ili „smirivanje”), nije nužno rješenje jer osoba može osjetiti još veći jaz…

Kako okruženje pomaže/odmaže

Ljudi, kad se osjećaju loše, često na nagovor drugih ili u želji da sebi pomognu, kreću u neku aktivnost kako bi izašli iz tog stanja (npr. „Idi, izađi, budi tamo”). Ali ovo situacijsko saniranje (ili „smirivanje”), nije nužno rješenje jer osoba može osjetiti još veći jaz. To djelomično pomaže onima koji osjećaju samo situacijsku dosadu. Važno je da osoba zna zašto nešto radi, da pruži sebi odgovor zašto bi joj u određenom trenutku ova ili neka druga aktivnost ili osoba bila važna. Ako toga nema, praznina se produbljuje.

Što ne treba raditi?

Autodestruktivnost može na neki način biti kreativna. Osoba da bi ispunila prazninu može posegnuti za psihoaktivnim supstancama, za alkoholom ili za prekomjernom količinom hrane, za lijekovima, koji su i najpopularniji vid „medikalizacije patnje”. Međutim, ova i slična anesteziranja osjećaja, senzacija i psihe mogu se kad-tad manifestirati u somatskom odgovoru organizma i zato ona nisu rješenje.

Praznine u nama izazivaju nelagodu, no one nas istovremeno pozivaju da se zagledamo u te svoje „bezdan”. I ma koliko nam taj pogled izazivao vrtoglavicu, on nudi i odgovore…

Kako se vratiti na kolosijek s kojeg smo ispali

Cilj izlaska iz svakog mraka je rasvjetljavanje. Na koji način?

Iako praznina može sablazniti osobu zbog nelagode koju izaziva, uslijed neispunjenja nekih nama važnih želja, ona istovremeno i poziva osobu da se zagleda u taj svoj „bezdan”. I ma koliko nam taj pogled izazivao vrtoglavicu, on nudi i odgovore. Odgonetajući značenja stvari koje izbjegavamo, želja o kojima ne mislimo, strahova koje izbjegavamo, snove koje ne razumijemo, naša nam praznina šalje poruku zapisanu u nama. Treba je znati čuti. Jer dobivanje odgovora iz nje nudi nova rješenja, uslijed kojih ona prolazi.

Autorica: Maja Pavlov; www.svjetlo-vjere.com; Book.hr

O ljudskoj patnji, kako doći do smisla život… – čitajte u knjizi patera Augustyna Pelanowskog „Zašto Bog dopušta patnju”.

Knjigu možete nabaviti ovdje.