Osobni razvoj

Osjećaj praznine

Osjećaj praznine book evangelizacija

Koliko često djeca, iako su se roditelji oko njih potrudili omogućivši im sve, ipak krenu drugim putem…

Živimo u gradu A. Naš je stariji sin Marko od svoje devete godine trenirao vaterpolo u obližnjem gradiću B. jer u A. nije imao te mogućnosti. U B. imamo vikendicu. Tijekom osnovne škole na treninge smo ga vodili svaki vikend, a ondje je provodio sve zimske i ljetne praznike i svakodnevno trenirao. S obzirom da silno voli vaterpolo, ubrzo je postao član reprezentacije za svoje godište. Sada je želio trenirati svaki dan, i mi smo mu tu želju ispunili. Nakon što je završio osnovnu školu, on i suprug su se preselili u B., a ja i mlađi sin ostali smo u A., gdje je mlađi sin pohađao muzičku školu i tečajeve jezika; dakle i on je imao svoje želje.


Novi trener

Nakon završenog prvog razreda gimnazije u B. (to je grad koji je mnogo manji od A. i pruža manje mogućnosti), Marko je upoznao trenera iz inozemstva (koji je porijeklom iz B.). Imao je žarku želju nastaviti igrati vaterpolo i učiti u jednoj europskoj zemlji. Dopustili smo da se preseli tamo. Od svog inozemnog kluba dobio je smještaj i hranu, a mi smo financirali srednju školu u kojoj se dobiva izuzetno kvalitetno obrazovanje. Završio je srednju školu s odličnim rezultatima i u međuvremenu tražio mogućnosti da nastavi igrati vaterpolo i studirati. To je bilo moguće jedino u SAD-u, pa je tamošnjim sveučilištima poslao molbe. Na temelju rezultata školovanja i svojih postignuća u vaterpolu dobio je stipendiju na vrlo dobrom sveučilištu.

Nakon što se prestao baviti sportom, Marko se uvelike promijenio. Preko svog je cimera ušao u tajnoviti svijet joge i meditacije!

Promjena na fakultetu i u životu

Suprug i ja radimo u financijskim ustanovama i dobro zarađujemo. Imamo i mali privatni biznis koji nam osigurava kvalitetno školovanje djece. Želeći da naš stariji sin dobije što bolje obrazovanje, nakon informiranja o sveučilištima zajedno smo odabrali navedeno sveučilište. Troškovi školovanja nisu bili mali. Marko je bio marljiv i na vrijeme je i uspješno diplomirao iz dva predmeta krajem 2015. godine.

U skladu s pravilima fakulteta, koja nalažu da seniori vaterpolisti moraju odustati od sporta nakon sedmog semestra, krajem 2014. g. je prestao igrati za svoje sveučilište. A nakon što se prestao baviti sportom, Marko se uvelike promijenio. Preko svog je cimera ušao u tajnoviti svijet joge i meditacije. Za vrijeme četvrte godine studija sudjelovao je na nekoliko seminara o jogi. Pred kraj studija obavljao je razne kratkotrajne poslove kako bi si to mogao plaćati. U Americi je dobio više ponuda za posao iz svoje branše, ali ih nije prihvatio. Honorarno se bavio manekenstvom i time također zarađivao. Odbivši ponude za posao, otputovao je u Indiju i jedno vrijeme živio u hramu – ašramu, kako bi završio tamošnje programe joge. Planirao je ondje ostati pola godine. No, vratio se nakon tri mjeseca, obrazloživši da se programi ponavljaju. On sada želi isključivo samo jedno: postati instruktor joge. Želi se vratiti u Indiju na pola godine i završiti edukaciju za instruktora. Spominje i mogućnost da u Indiji ostane nekoliko godina.

Njegova ambicija da se ucijepi u indijsku filozofiju i religiju predstavlja oblik traženja odgovora na pitanja koja mu se roje u umu!

Već prošlog ljeta, kad je bio na ljetovanju kod kuće, opazili smo da se jako promijenio: počeo se povlačiti u sebe, osamljivati se, distancirati od obitelji i prijatelja, meditirati po više sati. Život provodi isključivo u svijetu joge, okrenut je samo prema sebi, nema nikakve empatije prema drugima, nema nikakve ambicije za posao za koji se školovao.

Mi kao roditelji postali smo zabrinuti i očajni. Sve to doživljavamo kao da nam je netko ukrao sina. Svim silama nastojimo svoje dijete vratiti na pravi put, ali nikako ne uspijevamo. Može li nam itko pomoći? Jesmo li negdje pogriješili? Molimo odgovor.

Zabrinuti roditelji

Nakon prekida sa sportom, Marko osjeća u sebi prazninu. On se osjeća nesretnom, nekompletnom osobom!

Odgovor

Marko je kao osoba već od ranog djetinjstva bio usmjeren isključivo prema uspjehu, kako u sportu, tako i u školovanju. Uspjeh u životu ne mora biti ekvivalent za osobnu sreću. U Markovu ranom odgoju vjerojatno nedostaje roditeljskih promišljanja o tome je li osobni uspjeh (u ovom slučaju čak dvostruki; u sportu i obrazovanju) važniji od osobne sreće.

Završio je srednju školu s odličnim rezultatima i u međuvremenu tražio mogućnosti da nastavi igrati vaterpolo i studirati.

Žrtva roditeljā

Roditelji su činili veliku žrtvu, čak su i fizički razdvojili svoju obitelj, kako bi mu omogućili da se bavi željenim aktivnostima. Možda su pri tome izgubili iz vida pitanje koje si mnogi roditelji postavljaju: Odgajamo li mi dijete da bude sretno ili da bude talentirano i samo uspješno? Marko je sa 16 godina napustio obitelj i otišao u inozemstvo. Do tada svakako nije biološki mogao, a niti stigao steći, oformiti i učvrstiti svoje životne stavove, osobnost i karakter. To se naime postiže tek oko dvadesete godine i to još uz itekako snažnu i pozitivnu psihološku i emocionalnu potporu vlastite obitelji.

Osjećaj praznine

Nakon prekida sa sportom, Marko osjeća u sebi prazninu. On se osjeća nesretnom, nekompletnom osobom. On je pun pitanja na koja, živeći daleko od obitelji, nije imao od koga dobiti kvalitetne i kompetentne odgovore. Daje se u potragu za svojom srećom kojom bi ispunio svoje poluprazno srce. Njegov um otvara mnoga pitanja. On traži nekoga tko će mu dati odgovore.

Uz to je on nježne psihološke strukture, podložan utjecajima i manipulacijama sa strane. Kako nema svoje osobne čvrstine, on prihvaća banalni model života koji mu nudi cimer. Tako postaje naivna ribica koja se ulovila na cimerovu udicu.

Putovanje u Indiju

Tražeći svoju sreću i smisao, on zalazi na opasnu stranputicu koja ga odvodi u alternativu i u Indiju. To je posve u raskoraku s njegovim obiteljskim korijenjem i ambijentom u kojem je odrastao do svoje 16. godine. Roditelji bolno doživljavaju izlazak svoga sina iz domene judeokršćanske paradigme i europske civilizacije. Marko se kao odrasla osoba našao posve psihološki nepripremljen za životne vihore i zamke koji ga čekaju u svijetu.

Njegova ambicija da se ucijepi u indijsku filozofiju i religiju predstavlja oblik traženja odgovora na pitanja koja mu se roje u umu. Njegova mu punoljetnost daje zeleno svjetlo na putu prema Indiji. U isto vrijeme, na tom je istom semaforu za njegove roditelje upaljeno crveno svjetlo, svjetlo opasnosti i alarma. Marko se nakon višegodišnje fizičke razdvojenosti od obitelji ne osjeća obveznim da se, u tako važnim životnim odlukama, konzultira sa svojim roditeljima. On će i protiv njihove volje radikalno mijenjati svoja životna načela. Pri tome ga roditeljska bespomoćnost (da ikako konstruktivno djeluju), neće uopće tangirati.

Neki su se mladi ljudi, isprva naivno zaslijepljeni Indijom, vratili na pravi put. Većina ih je ipak ustrajala. No takvi se više nisu mogli niti uklopiti u kulturološki milje iz kojega su potekli niti se posve ucijepiti u novi, istočni svijet, za kojim su težili i kojem su žrtvovali svu svoju egzistenciju.

Marko je sa 16 godina napustio obitelj i otišao u inozemstvo. Do tada svakako nije biološki mogao, a niti stigao steći, oformiti i učvrstiti svoje životne stavove, osobnost i karakter!

Dužnost roditeljā

Marko je sada punoljetna osoba. To znači da – bez obzira što je on čovjek koji se traži, pun pitanja, nesiguran, lelujav i podložan utjecajima sa strane – njegovi roditelji, s pravnog stanovišta, ne mogu utjecati na njegove namjere. Da žive u nekoj od državā europskog Zapada, oni bi imali mogućnost podići tužbu protiv onih struktura koje su psihološkim utjecajima izmanipulirale mladu, neiskusnu i ranjivu osobu. No, na ovim našim koordinatama i s našim zakonodavstvom njima tek preostaje da vole svoje dijete, iako ono ima dijametralno suprotne životne nazore. Oni ni u kojem slučaju nisu dužni, niti bi smjeli, financijski sudjelovati u troškovima sinovljeva boravka u Indiji.

S druge strane itekako su dužni sa svojim mlađim djetetom temeljito i opetovano prorađivati temu o životnim prioritetima.

U životu treba paziti da se, nakon kupanja djeteta, s prljavom vodom ne izbaci iz korita – i dijete.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh