Duhovnost

Ono što dolazi od Boga

Ono što dolazi od Boga book evangelizacija

Biblija nam govori da živimo u svijetu koji ne želi slušati ono što dolazi od Boga, u svijetu koji ne želi Boga. Taj svijet, koji se kune u demokraciju, nimalo nije demokratičan u odabiru kulturnih i medijskih sadržaja, već itekako cenzurira ono što dolazi od Boga i propagira svoje, najčešće dijametralno suprotno evanđeoskim vrijednostima. Na nama je izabrati što ćemo prihvatiti.

Zabluda i istina

Nedavno se moja najmlađa kći (pohađa 3. razred osnovne škole) vratila iz škole s viješću da je policija oko škole ganjala neke strašne klaune! Ostala sam šokirana, jer nisam očekivala da će taj bolesni američki fenomen stići i u našu hercegovačku zabit. U međuvremenu čujem da se klauni hvataju i u okolnim mjestima. Dakle uistinu smo svi jedno veliko globalno selo i ne možemo se tješiti da je „nešto“ (dobro ili loše) „tamo negdje daleko“ i da nema opasnosti da se dogodi i kod nas. Upravo je taj fenomen klauna pokazao da je posredstvom virtualnih mreža i kanala sve ono što se događa u svijetu zapravo i pred našim vratima. Našoj umreženoj djeci svako globalno dobro i globalno zlo postaje dostupno. Ostaje misterij odabira!

Kako to da se nitko, npr. u prigodi blagdana Anđela čuvara, nije maskirao u anđele pa išao ulicama čineći dobro, pomažući drugima poput anđela čuvara?

Kako to da se ljudi ili djeca uvijek prije odluče imitirati nešto zlo i nastrano umjesto dobro i poučno? Kako to da se nitko, npr. u prigodi blagdana Anđela čuvara, nije maskirao u anđele, pa išao ulicama čineći dobro, pomažući drugima poput anđela čuvara? Nego, evo, svugdje u svijetu pa i kod nas uvijek se brzo proširi svaka vrsta nasilja i perverzije. Tako se uz nakaradna klauna širi i ova sveprisutna opsesija zombijima, živim mrtvacima, mrtvačkim glavama, bilo u odabiru maski i kostima, modnih detalja, proslavi Noći vještica, do svih mogućih najgledanijih TV serija i crtanih franšiza! Očigledno ima nešto tako zarazno i moćno u tom slijeđenju kulta mrtvila. Odgovor nalazimo u evanđelju, koje nas uči da postoje dva duha: Duh istine, koji je od Boga, i duh zablude, koji vlada ovim svijetom. I sve ono što širi duh svijeta, duh zablude, brzo se svijetom širi, jer svijet njemu pripada i svijet njega sluša: „Ljubljeni, ne vjerujte svakomu duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga, jer su mnogi lažni proroci izišli u svijet. (…) Vi ste, dječice, od Boga i pobijedili ste ih jer je moćniji onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu. Oni su od svijeta, zato iz svijeta govore i svijet ih sluša. Mi smo od Boga. Tko poznaje Boga, nas sluša, a tko nije od Boga, ne sluša nas. Po tome prepoznajemo Duha istine i duha zablude.“ (Usp. 1 Iv 4, 1 – 6.)

Vrijeme hrabrosti

Naša nas vjera uči da je naš Bog Bog živih, a ne mrtvih. Naš Bog je Bog života, sam život i životvornost, onaj koji štiti život, koji je dao svoj život da bi mi imali život u punini. Znamo tko je „duh smrti“ i tko je onaj koji želi smrt svakog stvorenja! Znači da već po tome što slavimo, kako se odijevamo, što častimo, što imitiramo, što gledamo, možemo detektirati i koji se duh nalazi u nama i koji se duh nalazi u kulturi i medijima svijeta. Ne smijemo zaboraviti da mi kršćani trebamo živjeti u ovom svijetu, ali „ne biti od svijeta!“ I papa Franjo u posljednjim govorima poziva da trebamo BITI DRUGAČIJI, naglašava „da je sadašnje vrijeme vrijeme hrabrosti“.

Ne može se razrijediti Božje vino vodom njegovih protivnika.

„Od nas se traži hrabrost da budemo drukčiji svijetu, a da pritom ne postanemo svadljivi ili nasrtljivi. Od nas se traži hrabrost da se otvorimo svima, a da pritom nikada ne umanjimo apsolutnost i jedinstvo Krista, jedinog spasitelja sviju. Traži se od nas hrabrost da se opremo nevjeri, a da ne postanemo arogantni.“ (Angelus 23. 10. 2016.)

Kao što „nečisti duh“ prebiva u prostorima nečistoće duha, tijela i okoliša; kao što je „duh razdora“ nastanjen u svađama, podjelama i ratovima, isti taj „duh smrti“ stanuje u umrtvljenim dušama, uspavanim savjestima, drogiranim i ispranim umovima, raspadajućim i mrtvim tijelima. I kao što duša koja u sebi nosi red i čistoću ne može živjeti i ne može podnijeti nered i nečistoću u sebi i oko sebe, istu tu živu dušu ne mogu privlačiti djela koja propagiraju smrt. Ono što nosimo unutra, u srcu, vidjet će se po onome kako djelujemo izvana.

„Od nas se traži hrabrost da budemo drukčiji svijetu, a da pritom ne postanemo svadljivi ili nasrtljivi. Od nas se traži hrabrost da se otvorimo svima, a da pritom nikada ne umanjimo apsolutnost i jedinstvo Krista, jedinog spasitelja sviju. Traži se od nas hrabrost da se opremo nevjeri, a da ne postanemo arogantni.“ (Angelus 23. 10. 2016.)

Zato je tako važno vidjeti i prepoznati te „znake vremena“, razlikovati duhove koji se kriju ispod bezbrojnih globalnih fenomena koji neprestano zapljuskuju umove i duše naše djece i nas samih. Pred nas roditelje ovo vrijeme stavlja još jednu dodatnu odgovornost: zaštititi djecu od „duha smrti i zablude“, koji se tako moćno vizualno i auditivno uvlači u čista dječja srca i umove, nastojeći im ispiti sok života i pretvoriti ih u duhovne zombije [1]: ljude koji nemaju vlastitu svijest, volju i osobnost.

Još kad se to upotpuni s odgojnim pogreškama koje mi roditelji često činimo, npr. kad često radimo stvari umjesto djece, da bismo bili brži i efikasniji, kad preventivno djelujemo da djeca nešto ne bi razbila ili se, recimo, zaprljala te ih pretjerano izlažemo modernoj tehnologiji da bi se djeca zabavila. Na taj način djeca ne nauče kako sama rješavati svoje frustracije, poput osjećaja dosade,  naprimjer. Osim toga ne znaju sama ništa riješiti, jer cijelo vrijeme dobivaju poruku da tko drugi to radi bolje i brže od njih. Za posljedicu imamo opet da se u djeci razvija naučena bespomoćnost i pasivnost. Opet jedna vrsta zombija!

Naravno, nije moguće u potpunosti isključiti ekrane iz dječjih života, no svakako ih možemo značajno smanjiti. Veći je problem i pitanje možemo li ih mi prvi smanjiti, izbaciti.

Biti drugačiji

Dolaze vremena u kojima ćemo mi kao roditelji ili učitelji u svojoj savjesti i u svojoj odgovornosti pred Bogom morati svjesno odabrati da budemo drugačiji. To kaže i poznati talijanski svećenik Luigi Giussani (1922. – 2005.): „Putovanje prema Istini je iskustveno. Kršćanstvo filtrirano našom mudrosti, ograničeno na nas, dovodi do nesporazuma, a ne do svjedočanstva, stvara kompromis s protivnicima, a ne pobjedu naše vjere. Ne može se razrijediti Božje vino vodom njegovih protivnika. Ne potvrđuje se kršćanstvo prešućivanjem temelja njegove istine. Ljubiti druge ne znači zaboraviti ono što nas razlikuje od njih u traženju točaka sporazuma. Ne volimo zapravo druge ukoliko im prije svega ne donesemo stvarnost radi koje mi nismo kao drugi, stvarnost koja dolazi od Krista.“

A ako se bojimo da ćemo izolirati našu djecu time što ćemo ih „isključiti“ iz svijeta ekrana i pomodnih trendova svijeta, neka nas utješi ovaj odgovor naše poznate magistre psihologije Maje Bonačić: „Znaju me pitati roditelji hoće li njihovo četverogodišnje dijete koje nije gledalo neki crtić biti izolirano od svojih vršnjaka jer nije in. No četverogodišnja djeca ne idu na kave i ne raspravljaju koji lik je više cool ili što je komu napravio u crtiću, oni se igraju. I upravo suprotno – djeca koja manje gledaju TV, imaju bogatiju simboličku igru te su posljedično popularniji u vršnjačkoj grupi. Naravno, nije moguće u potpunosti isključiti ekrane iz dječjih života, no svakako ih možemo značajno smanjiti. Veći je problem i pitanje možemo li ih mi prvi smanjiti, izbaciti.“

Mnogobrojne su štetne posljedice prekomjerna izlaganja ekranima. Na internetu se mogu naći razne psihološke studije koje objašnjavaju što se to štetno događa djeci u različitim stadijima njihova sazrijevanja. Jedan obiteljski savjetnik predlaže obiteljima u kojima je televizija poprimila moć organizatora obiteljskog života da sedam dana potpuno isključe TV i drugačije isplaniraju dnevne, a posebno zajedničke aktivnosti. Slična je i akcija koju je u Hercegovini pokrenula Frama iz Čitluka, 40 dana bez ekrana, u prigodi adventa ili korizme. Rezultati su poboljšanje emocionalnih odnosa, veća bliskost, značajno veća komunikacija među ukućanima, kao i intenzivnija komunikacija s vanjskim svijetom, koju je televizija umnogome zamjenjivala.

Sve nam to kazuje samo jedno: ukoliko se dakle odlučimo BITI DRUGAČIJI, nikako ne možemo proći gore, nego samo bolje i u društvenome, psihološkome, zdravstvenome i duhovnom smislu. Potrebno je samo odvažiti se! Neka nam ovaj advent i priprava za nadolazeći Božić bude još jedan dodatni poticaj da slijedimo Isusa, koji je u svemu bio DRUGAČIJI i zato JEDINSTVEN.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh