Preporučamo

SVJEDOČANSTVA NESEBIČNE LJUBAVI I MILOSRĐA

Oni su u 2017. svoj život dali za druge – upoznajte 10 svjedoka milosrđa našega vremena Koji ljudi su Majka Terezija iz Kalkute našega doba? Tko svjedoči milosrđe i bezuvjetnu ljubav za druge, posebice one najpotrebitije?

Oni su u 2017. svoj život dali za druge – upoznajte 10 svjedoka milosrđa našega vremena

U ovoj 2017. godini, kao i u prethodna dva tisućljeća kršćani su davali svoje živote i odlazili u smrt ili se posvećivali širenju Božje ljubavi i to nesebičnim i svakodnevnim davanjem sebe najpotrebitijima. Dalje u tekstu predstavljamo deset primjera svjedočenja milosrđa onih koji su živjeli ili žive Isusove riječi u punini: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15, 13).


1) Ignacio Echeverría - “heroj na skejtbordu“ u napadu na London

Svijet ga pamti kao „junaka na skejtbordu“ budući da Ignacio Ecchevaría, trideset i dvetogodišnji zaposlenik u banci, nije oklijevao suočiti se s jednim od terorista u napadu na London Bridge 3. lipnja 2017. pri čemu se poslužio jednom od svojih sportskih strasti: skejtbordom.

Mogao je na biciklu nastaviti svojim putem i pobjeći kao i mnogi drugi, no on je sišao s bicikla da bi se suočio s ubojicom i tako spasio živote nekoliko ljudi koji su uspjeli pobjeći. Smrtno je ranjen kada su ga druga dvojica terorista proboli u vrat.

Ignacio, s diplomom Pravnog fakulteta, bio je član Katoličke akcije i odličan sportaš (osim skejtborda, volio je surfanje, golf i skvoš). Napustio je svoju rodnu Španjolsku kako bi radio kao analitičar u tvrtki  HSBC  i to na sprečavanju pranja novca. Neki su zatražili od Crkve da razmotri mogućnost da ga se proglasi blaženim.

2) Gaetano Nicosia - „anđeo gubavaca“ u Kini

Otac Gaetano Nicosia, salezijanski misionar, u Makao je stigao 1963. kako bi se brinuo o otprilike stotinu gubavaca koji su svoje utočište našli na otoku Coloane. Prepušteni sami svojoj sudbini, nalazili su se gotovo u bezizlaznoj situaciji,  ojađeni zbog loših higijenskih uvjeta, nasilja i ubojstava.

Otac Nicosia, rođen u Italiji 1915. godine, već je znao kineski jer je svoj misionarski rad započeo u kineskim zajednicama 1935. u Hong Kongu, u regiji Makao, kao i u kineskoj pokrajini Guangdong sve dok ga komunisti nisu protjerali iz kopnenog dijela Kine 1950.

Kada je biskup Makaa zamolio salezijance za pomoć oko skrbi za gubavce na otoku Coloane, otac Nicosia otišao je živjeti s njima, baš kao što je to učinio i sv. Damjan od Molokaia. Od 1963. do 2011. godine, 48 godina, dijelio je svoj život s gubavcima, a samo mjesto preobličavao.

Na otok je doveo medicinske sestre i liječnike, pomagao je da se donosi zdrava i raznolika hrana, obnavljao je kuće uvodeći struju i pitku vodu, zasnovao je poljoprivredno imanje i nudio stručno školovanje kako bi svaki gubavac imao posao. Isto tako, izgradio je školu i crkvu. Godine 2011., kada je već bio vrlo star i napustio misiju, na otoku više nije bilo ljudi koji su bolovali od Hansenove bolesti. Svjedočeći svoj život svećenika ponukao je većinu iz svoje zajednice da prigrle kršćansku vjeru. Otac Nicosia umro je u Hong Kongu 6. studenog u dobi od 102 godine.

3) Sudha Varghese - osloboditeljica “nedodirljivih” iz Indije

U Indiji je poznata pod imenom “Nari Gunjan” ili “Glas žena.” Govorimo o sestri po imenu Sudha Varghese, redovnici iz Družbe sestara Naše Gospe.

Njezin je rad omogućio da se iz seksualnog zlostavljanja i drugih napada izbavi kasta Musahara tzv. “Dalita” (nedodirljivih) iz indijske savezne države Bihar i to posebice žene.

Prije dolaska časne sestre osamdesetih godina prošlog stoljeća, Musahari su bili poznati po tome što jedu štakore. Nisu imali vlastite imovine, čistili su sanitarne čvorove i radili u destilerijama.

Njihove ženu i djecu često su u svojim kućama seksualno zlostavljale prevladavajuće kaste. Bez mogućnosti da se školuju, djevojčice su često predavane u brak u dobi od deset godina.

Sestra Sudha Varghese, rođena 1949. u imućnoj obitelji  iz indijske savezne države Kerale, prekinula je taj začarani krug stvorivši mrežu školskih centara za musaharske djevojčice od kojih su mnoge samohrane majke. Tijekom svoga rada primila je mnogo prijetnji smrću.

Sestra, koja je živjela poput običnog Dalita više od dva desetljeća, upotpunila je svoj milosrdni rad Centrima radosnog učenja – obrazovnim centrima, koji kasti Pariaha pružaju budućnost: u tim centrima  uspjeli su osnovati čak  i odlične timove za kriket.

4) Marta Mya Thwe - “Majka Terezija iz Burme“

Svi je znaju kao „Majku Tereziju iz Burme“ ili Mjanmara, no njeno pravo ime glasi Marta Mya Thwe. Ona je časna sestra Kongregacije sv. Josipa od Prikazanja i posvetila se žrtvama AIDS-a u svojoj zemlji. Tijekom prošla tri desetljeća njezin je rad u državi Mon radikalno promijenio očekivanu životnu dob žrtava AIDS-a o kojim se nije valjano skrbilo,  a često su ih i isključivali i iz vlastite obitelji i iz društva.

Godine 2002.  osnovala je zdravstveni centar „Ogledalo milosrđa“ koji pruža smještaj, hranu, lijekove, obrazovanje i stručno osposobljavanje siročadi i žrtvama AIDS-a.

Sada se ti centri šire diljem zemlje: žrtve AIDS-a više nisu prezrene i nedodirljive, već osobe, koje doduše nose virus, ali imaju i dostojanstvo i budućnost koja obećava.

5) Henri Burin des Roziers - odvjetnik „bezemljaša“ u Brazilu

Odvjetnik „bezemljaša“ u Brazilu – tako ljudi opisuju francuskog dominikanskog svećenika po imenu Henri Burin des Roziers, koji je preminuo 26. studenog u Parizu.

Nakon intenzivnog rada kroz koji je pomagao studentima i sjevernoafričkim useljenicima u Francuskoj, stigao je u Brazil 1978. godine  kako bi se stavio u službu Pastoralnog povjerenstva zemlje, koje je dvije godine ranije osnovala Brazilska episkopalna konferencija s ciljem da pomogne mnogim poljoprivrednicima koji su trpjeli nepravdu.

Zajedno s ostalim dominkancima, “Frei Henri” („Brat Henri“, op. prevoditelja), kako su ga poznavali u Brazilu, postao je odvjetnik poljoprivrednih radnika, koje su nepravedno zatvarali ili čak mučili, kao i obitelji  ubijenih poljoprivrednih radnika.

Godine 2000. upravo njegovo djelovanje u Pastoralnom povjerenstvu dovelo je po prvi puta do osuđivanja tzv.  “fazendeira” (zemljoposjednika) u državi Para zbog ubojstva sindikalnog vođe. Neki fazendeiri  na ovo su reagirali ucjenjivanjem glave svećenika.

Godine 2005. prijetnje smrću postale su još strašnije. Te godine ubijena je američka misionarka, sestra Dorothy Stang (stara 73 godine), koja je zajedno s ocem Henrijem pomagala poljoprivrednim radnicima. Cijena za njegovu glavu u to vrijeme bila je 50000 reala (danas, otprilike 15000 USD).

6) Christopher Hartley - voda za Etiopiju

Ovoga Božića Zapadu je uputio najrječitiji poziv: iz područja Gode u jugoistočnoj Etiopiji, u pustinji blizu granice sa Somalijom, preklinjao je za vodu u svome gradu koji je umirao od žeđi.

Otac Christopher Hartley, rođen 1959. u Londonu u anglo-španjolskoj obitelji, godinama je radio s Majkom Terezijom iz Kalkute. Jedno cijelo desetljeće borio se za zdravlje, produljenje očekivane životne dobi i vraćanje dostojanstva tisućama ljudi, većinom Muslimana, u zemljama koje nikada prije nisu vidjele kršćanskog misionara.

Nakon što je iz dana u dan gledao ljude kako umiru od zaraza, otac Christopher pokrenuo je projekt da pomogne riješiti dugoročni problem: uspostaviti sustav za filtriranje vode iz rijeke Wabi Shebelle u regiji Gode i učiniti tu vodu dostupnu ljudima. Taj projekt, kojeg hvale i europski inženjeri, spasit će živote desetaka tisuća ljudi.

Svećenik, koji doslovce omogućuje drugom najmnogobrojnijem afričkom narodu da pije vodu, priznaje da u svome srcu svakodnevno čuje Isusove riječi apostolima: “Podajte im vi jesti!” No iznad svega, čuje Gospodina kako govori: “Ožednjeh i napojiste me.”

7) Rafaela Wlodarczak - majka siročadi iz palestinsko-izraelskog sukoba

Što bi to mlada Poljakinja mogla učiniti za siročad Šestodnevnog rata između Izraela i arapskih država? Sestra Rafaela Wlodarczak, redovnica Kongregacije sv. Elizabete, nije se skrivala iza vlastite krhkosti: zasukala je rukave svojeg habita i godine 1968. svojim rukama i uz pomoć drugih redovnica izgradila „Kuću mira“ na Maslinskoj gori u Jeruzalemu.

Uskoro je kuća za sve potrebe postala premala i tada je osnovana druga „Kuća mira“ za potrebitu djecu u gradu Betlehemu.

Dana 8. prosinca 2017. godine „Kuća mira“ slavila je pedeset godina svog života tijekom kojeg rad sestara nije pružio samo utočište i pomoć najsiromašnijoj djeci Palestine nego, najbitnije, ono što im je potrebno za budućnost: obrazovanje uz poštovanje drugih u miru.

Iz tog razloga lanjskog lipnja papa Franjo odlikovao je sestru Rafaelu Wlodarczak odličjem svetog križa „Pro Ecclesia et Pontifice” („Za crkvu i papu“).

8) Rosemary Nyirumbe - budućnost za djecu vojnike u Ugandi

Televizijska postaja CNN već ju je proglasila „Junakinjom godine“ jer je pružila budućnost za više od dvije tisuće žena, žrtava zlostavljanja i nasilja pretrpljenog od „Božje vojske otpora“ u Ugandi. Sve je započelo prije 16 godina kada je Rosemary Nyirumbe, redovnica Družbe sestara Presvetog srca Isusova, saznala da u školi u gradu Ugulu, u kojoj je bila ravnateljica,  postoje djevojčice koje je zarobila „Božja vojska otpora“, jedna od najopasnijih terorističkih grupa u svijetu.

Neke su joj djevojčice pričale da su ih njihovi zlostavljači prisiljavali da ubijaju članove svojih vlastitih obitelji. Kao žrtvama najgorih strahota, činilo se da su njihovi životi uništeni zauvijek. Sestra Rosemary više im nije postavila niti jedno jedino pitanje, već im je otvorila vrata svojeg samostana. Uskoro su i druge žene počele kucati na njezina vrata:  neke su bile trudne uslijed silovanja,  druge pak  djevojčice vojnikinje koje su tražile način da pobjegnu iz te strahote.

Osim utočišta, sestra Rosemary dala im je i mnogo ljubavi i budućnost: stručno školovanje za kuharice i švelje. Danas su mnoge od njih učiteljice ili krojačice i to među najcjenjenijim u zemlji. Diljem svijeta ove su žene danas poznate zbog šarolikih torbi koje izrađuju u nevjerojatno jarkim bojama, jer ih prave od limenki gaziranih sokova. Neke holivudske zvijezde kupuju ih kao gestu dobročinstva i plaćaju ih skoro 5000 dolara.

9) Paolo Cortesi, ili rizik od prihvaćanja izbjeglica

Misionar pasionist Paolo Cortesi izabran je za „Osobu godine“ u Bugarskoj uz to što mu je Bugarski helsinški odbor dodijelio prestižno državno priznanje za njegov doprinos u obrani ljudskih prava.

Ovo je prvi puta da je priznanje dodijeljeno osobi koja nije Bugar (Otac Cortesi je Talijan). Isto tako, po prvi puta odabran je predstavnik vjerske zajednice.

Prihvaćajući riječi pape Franje otac Cortesi u svom je župnom domu u gradu Belene primio obitelj sirijskih izbjeglica.

Njegova je odluka razbjesnila radikalne grupe koje su mu prijetile smrću. Usprkos svemu on se nije ljutio: “Ljudi ovdje su dobri, no ponekad je za „vatru“ potrebno jako malo“, kazao je s osmjehom prihvaćajući priznanje.

10) Dominique de La Rochefoucauld-Montbel - princ u službi najpotrebitijih

Dominique de La Rochefoucauld-Montbel, bolničar Malteškog reda, koordinira jednom od najvećih humanitarnih organizacija na svijetu, no za to zna tek nekolicina novinara.

U proteklih devet godina samo u vodama Sredozemlja ova je institucija svojim čamcima i liječničkim timovima spasila živote 53712 (da, dobro ste pročitali) useljenika i izbjeglica sa Srednjeg istoka i Afrike koji su se upustili u opasnu avanturu tragajući za boljom budućnosti u Europi. Iako je Dominique La Rochefoucauld-Montbel princ, član jedne od najstarijih obitelji francuskoga plemstva, svoj život je u potpunosti  posvetio  pružanju kršćanske pomoći najpotrebitijima.

Brojke njegova koordinacijskog rada su impresivne: pokrenuto je skoro 2000 projekata za pomoć u 120 zemalja sa 100000 volontera koje potpomaže 25.000 stalnih zaposlenika.

Tijekom prethodne godine skrbili su za više od 1,6 milijuna ljudi u 435 centara uz podršku i pomoć organizacije Malteser International, Reda malteške nevladine udruge za pružanje pomoći. Tako primjerice u sjevernom Iraku nude skrb izbjeglicama u gradovima Dohuk, Erbil i Nineveh te upravljaju pokretnim klinikama koje im omogućuju da dopru i do najudaljenijih gradova.

U Siriji podupiru dječju bolnicu u Alepu, čiji Odjel za intenzivno liječenje novorođenčadi  ovu bolnicu čini jedinstvenim centrom u regiji, jer je opremljen za pružanje pomoći prerano rođenoj novorođenčadi ili onoj pogođenoj teškim bolestima. Kada su ga upitali zašto sve to čini, princ je odgovorio: „Vidimo Krista u bolesnima i u onima koji trpe. Vidimo ga u izbjeglicama. Evanđelje kaže: „Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me…“ Ovo je srž onoga što znači biti član Malteškog reda.“

Izvor: Aleteia; Book.hr 

Prevela M.R.

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
Klub prijatelja
Na vrh