Foto: Ivan Knezić, obiteljska arhiva

Zovem se Ivan Knezić, oženjen sam i imam petero djece; dva sina i tri kćeri. Supruga mi se zove Branka a djeca Dominik (24 ), Marta (22), Matej (15), Rebeka (12), Klara (8).  Supruga ima 50 godina, a ja 56.

Molitva za suprugu

Moja supruga je heroj i čudo. Kada bih mogao, predložio bih ju za ženu godine. Zašto? Upoznali smo se ’96. godine, godinu dana nakon što sam se „skinuo” iz uniforme – bio sam pripadnik 7. i 1. GBR Tigrovi, Pume. Bio sam tenkist.

Htio sam obitelj pa sam jednom pao na koljena i zavapio (možda i zaplakao) dragom Bogu: ‘stiže me 30-a, a ja sam sam, trebam dobru vrijednu dobru ženu’.

Nakon nekoliko mjeseci Bog mi je pokazao nju. Bilo je puno djevojaka ali baš mi je pokazao Branku koja mi se odmah svidjela. Bila je nešto promukla pa sam je upitao: „Kaj si pjevala negdje pa ti je otišao glas?” A onda je uslijedio njezin odgovor koji me šokirao: „Stradala mi je glasnica jer sam operirala Hodgkinov zloćudni tumor prije dvije godine. Operirali su mi tumor između pluća i srca veličine glave djeteta, preživjela sam kemoterapije, zračenje…”

Bio je to šok za mene. Nakratko sam šutio a potom upitao kako je sad. Kazala je da je dobro. Po mojoj glavi vrtjelo se stotinu pitanja; je li ozdravila, hoće li se to ponoviti, hoće li umrijeti… Ali me to njezino svjedočanstvo još više privuklo.

Prohodali smo. Ja sam imao samo majku koja je bila invalid (sad je pokojna, daj joj Bog duši lako), a i Branka je imala još dvije neudane sestre, djeda baku i majku udovicu, jer u isto vrijeme kad je oboljela Branka, i njezin otac umire od raka.

Bog se pobrinuo (brine) za njih

Nakon šest mjeseci hodanja, zaručili smo se, a nakon godinu dana i oženili. Napravili smo svadbu s 220 uzvanika. Nismo imali novca, ali Bog se za sve pobrinuo.

U braku smo počeli intenzivno moliti jer smo vidjeli da smo malo drugačiji od ostalih: nemamo logistike – puno pomoći od djedova, baka, sami smo s mojom majkom koja i sama treba pomoć. Godinu dana u braku nismo smjeli imati djecu po preporuci liječnika zbog kemoterapija i zračenja koje je Branka prošla.

Kad je supruga ostala trudna, bila je to prava radost, ali i strepnja: hoće li s djetetom biti sve ok, kako će to ona podnijeti… Bog se, opet, za sve pobrinuo.

Matej

Polako, nakon dvije godine, došla je i Marta. Molili smo i dalje Očenaš i išli redovito na nedjeljne svete mise. Mislili smo da je Bog već, s dvoje djece što nam je dao, učinio puno za nas. Krenuli smo u Međugorje… I tako sam, dosta glasno, razmišljao o imenu Matej. Svi su me čuli u autobusu. Išli smo na nedjeljnu misu u Međugorju, a kad tamo krštenje djeteta koji je dobio ima Matej. Došli smo kući i supruga ohrabrena pa smo opet dobili dijete. Znao sam da je muško i znali smo koje ime dati – Matej. Aleluja.

Krenuli smo nakon Međugorja moliti svaki dan, i djeca i mi, krunicu. Bili smo u Međugorju devet puta zajedno. Tamo sam doživio potpuno predanje i tamo je, korak po korak, Isus liječio naše rane.

Hodali smo na karizmatske susrete u Cibonu, čak sam i ja to organizirao iz Donje Stubice. Jednom su išla čak dva autobusa hodočasnika. Organizirao sam i lance krunice Božanskom Milosrđu; imamo šenštatsku pobožnost, tri kruga; uključio sam se u Hrvatski Caritas; pjevam u crkvenom zboru… Bog odabrao nas slabe da postavimo jake.

Nismo nikad bili sami, uvijek se Bog brinuo za sve. Nismo imali niti kupaonu niti Wc u kući, a sad imamo tri. Bog nam je gradio kuću polako. Svako dijete ima svoju sobu.

Novi križ

Na Svijećnicu su supruzi otkrili zloćudni tumor na dojci. Tri operacije do sad. I na jajnicima. Opet smo uronili u molitve. Primila je bolesničko pomazanje. Prijatelji mole za nas; moram zahvaliti Branki, Rajku i svima što su molili za nas, ali najviše zahvaljujemo dragom Bogu, Majci Božjoj. Aleluja.

Za Book.hr posvjedočio Ivan Knezić