Foto: Pixabay

Nedavno sam u jednom članku pročitala ovu molitvu: „Sruši, Isuse, danas sve moje kuće na pijesku, čak i ako su mi postale draga svratišta. Jer ti na Stijeni od praha činiš palaču, jer samo ti gradiš rušeći.“

U jednom trenutku, dok smo razgovarali, vidio je da mi je čaša prazna i neprimjetno je ulio sok koji je ostao u boci u moju čašu. Ja sam se, spustivši pogled na stol, ugodno iznenadila jer to nisam ni najmanje očekivala. Tada sam u srcu čula riječi…

Koliki od nas žele neki blagoslov, mole, traže, a i dalje ne nalaze?! Situacija se ne mijenja, a mi postajemo razočarani jer Bog šuti na našu nemoć. Odlučila sam pisati o ovome jer sam se i sama našla u životnom razdoblju kada se osjećam kao da sam „zaglavila“. Dok sam molila i razmišljala o tome, postala sam svjesna upravo ovoga što piše u zadnjoj rečenici molitve – Bog gradi rušeći i za to mu treba vremena.

Rušenje, da bi se izgradilo novo

Ako kost krivo zaraste, ponovno se lomi da bi se ispravila. Ako želimo da Bog promijeni našu životnu situaciju, prvo mora promijeniti naše srce. To može biti jako bolno, jer onda počinje iz naše nutrine izlaziti sve ono što je u njoj zakopano – rane, grijesi, kompleksi, krive slike o sebi, Bogu, bližnjima… Rušenje naših utvrda i zidova koje smo podigli kako bismo se zaštitili od novih rana i razočaranja. Sve to što nosimo u sebi sprječava nas da živimo u slobodi, a oni koji nose toliko rana, najčešće imaju i iskrivljenu sliku Boga i ne mogu povjerovati u njegovu ljubav i dobrotu. Najčešće im je Bog prezentiran kao onaj koji kažnjava i koji analizira svaki njihov pokret kako bi ih ukorio. Ja sam vjerovala da imam koliko-toliko ispravnu sliku Boga, sve dok se nisam našla u situaciji kada mi je postalo jasno da u srcu imam drugačiji stav.

Postoji priča o muškarcu i ženi koji su bili siromašni, ali su imali bogatog rođaka. Premda nisu bili u dobrim odnosima, on je na samrti rekao da će im ostaviti sav novac samo zato da iskuse taj teret na svojim leđima. Uvjet je bio…

Nikad prazna čaša

Nedavno sam bila na kavi s prijateljem. Kako sam bila jako žedna, brzo sam popila vodu koju sam dobila uz kavu. On je pio sok. S obzirom da je u čašu ulio samo pola, ostalo je soka u boci. U jednom trenutku, dok smo razgovarali, vidio je da mi je čaša prazna i neprimjetno je ulio sok koji je ostao u boci u moju čašu. Ja sam se, spustivši pogled na stol, ugodno iznenadila jer to nisam ni najmanje očekivala. Tada sam u srcu čula riječi: „Ako čovjek može biti tako dobar, koliko sam tek Ja dobar!“ U tom mi je trenutku bilo jasno da uopće nemam povjerenja u Boga i njegovu ljubav. Nisam vjerovala da On vidi svaki put kada je moja čaša prazna i da dolijeva sve što mi treba. Kako je lijepo znati da imamo takvog Oca!

Čekanje

Nakon tog druženja s mojim prijateljem, opet je u mom životu uslijedilo razdoblje tame. Premda nisam bila sretna što ponovno moram prolaziti kroz takvo nešto, Bog mi je u jednom trenutku otvorio oči i pokazao mi što je sve promijenio u meni, i koliko imam više nutarnje slobode. A sve je to potrebno kako bismo mogli primiti ono što nam Bog želi dati. U suprotnom, to sve što želimo, makar bilo dobro, postalo bi idol kojem bismo se klanjali.

Postoji priča o muškarcu i ženi koji su bili siromašni, ali su imali bogatog rođaka. Premda nisu bili u dobrim odnosima, on je na samrti rekao da će im ostaviti sav novac samo zato da iskuse taj teret na svojim leđima. Uvjet je bio da se ne smiju raspitivati je li umro; mogli su za to doznati jedino iz novina. Taj je bračni par, nakon što je to saznao, živio samo za to. Organizirali su zabave, veselili se, razmišljali o trenutku kada će taj novac biti njihov… No vijest o rođakovoj smrti nikako nije stizala do njih. Prolazili su mjeseci, redovito su kupovali novine, ali ništa… Prošle su tako i godine. Novaca nije bilo. Što se je dogodilo? Rođak je umro tri dana kasnije, ali je došlo do pogreške u novinama i osmrtnica nije bila objavljena. I tako su potrošili život čekajući i živeći za nešto što nikada nisu dobili.

Što ako te sve kroz što sada prolaziš priprema za ono za što si molio/molila?

Jedna od najvećih prepreka

Svatko se može naći u takvoj situaciji. Ako neku ranu, bol, prazninu, nedostatak ljubavi… kompenziramo novcem, odnosima, hranom i slično, Bog nas prvo mora iscijeliti kako njegovi blagoslovi ne bi postali idoli kojima bismo bježali kada osjetimo prazninu. Tako mnogi od nas Božje intervencije shvaćaju pogrešno i udaljuju se od njega. Odlaze iz pustinje prije vremena, ne dopuštajući Bogu da ih provede kroz nju. A nakon izlaska iz pustinje slijedi kiša blagoslova. Jedna od najvećih prepreka koje moramo prevladati je strah. Bog želi dati, ali mi se bojimo primiti. Poznati pakao često nam izgleda manje zastrašujuć od nepoznatog raja.

Ne bojmo se biti slomljeni, predati se Bogu – bojmo se biti neautentični, pristati na manje.

Pitanje o kojem ne bi bilo loše razmisliti: Što ako te sve kroz što sada prolaziš priprema za ono za što si molio/molila?

Lea Bilić; Book.hr