Foto: Wirestock Creators, Shutterstock
Sve se traži odmah i sad
Vrijeme u kojem živimo, vjerujem da i sami opažate, postaje vrijeme u kojem je sve užurbano. Ne tako davno, slali smo pisma i normalno je bilo pričekati nekoliko dana da pismo dođe do svoga odredišta. Posao na radom mjestu bio je naporan, ali kada biste došli doma, nekako ste se odmaknuli od posla. Danas, s ogromnom brzinom komunikacije, jednim klikom nastaje vijest, jednim klikom sve se mijenja, a posao nas pomalo vreba svaki puta kada pogledamo na zaslon svoga mobitela, pa bilo to i u nedjelju u 22 sata. I zanimljivo, sve se traži odmah i sad, ekspresno, čim prije, to bolje.
Tko želi čekati
S druge strane, sve je manje ljudi danas koji se neće razljutiti ako im kažete: „možete li malo pričekati?“. Čekanje. Tko to više želi? I dosta nam je čekanja. Kao da nas je brzina svega preuzela i sada kada dođemo u situaciju čekanja, naša nervozna reakcija govori ne samo o tome kako nam je teško čekati, već i o tome da nešto s nama u dubini nas samih ne štima. Jer ako krenu psovke i uvrede svaki puta kada na nekom šalteru službenica zamoli da pričekamo na trenutak, to govori dosta o nemiru koji nosimo duboko u sebi.
Pitanje čekanja
Prispodoba o mudrim i ludim djevicama iz današnjega evanđelja smještena je na kraju liturgijske godine. Ona kod Mateja pripada tzv. eshatološkoj besjedi, nizu prispodoba koje govore o razorenju Jeruzalema, konačnom sudu, Isusovu ponovnom dolasku te o budnosti, o važnosti naše pripreme, da ne zakasnimo, da nas Isusov dolazak ne zatekne nespremne. I zapravo u dubini ove prispodobe pitanje je čekanja, budnosti, iščekivanja.
kako naučiti mudro čekati?
Povežemo li evanđelje s prvim čitanjem iz knjige Mudrosti, za nas danas jedno od ključnih pitanja postaje: kako naučiti mudro čekati? Najprije, treba se zapitati kako uopće u ovom našem svijetu u kojem se sve brzo odvija, u kojem je važno ovdje i sada i u kojem, jednako brzo sve zastarijeva, prolazi, gubi na važnosti… kako uopće prihvatiti čekanje, kako u čekanju prepoznati nešto lijepo, dragocjeno, pozitivno? Jer čim se spomene čekanje, nervoza nas prožima. A zanimljivo je da sve vrijedne stvari nikada ne dolaze preko noći i često dolaze nenajavljeno i pomalo neočekivano, počevši od ljudskog života koji započinje najprije devetomjesečnim boravkom pod majčinim srcem.
eto noći, eto mraka, eto sna. Što učiniti?
Kada nešto vrijedno, lijepo, veliko ili veličanstveno čekamo, naše čekanje se pretvara u iščekivanje. I uvijek je najprije važno znati koga ili što čekamo, čekamo li to s veseljem ili možda strepimo, sa strahom i tjeskobom. Brojna su mjesta u Svetom pismu na kojima je Isusov dolazak povezan sa slikom zaručnika i zaručnice. Crkva Kristova, slika je zaručnice, a sam Isus Krist je zaručnik. I zanimljivo je da zaručnik kasni, nema ga onda kada smo ga možda očekivali. I sada je vrijeme čekanja. A eto noći, eto mraka, eto sna. Što učiniti?
vrijeme čekanja sveto je i posvećeno vrijeme
S čekanjem i iščekivanjem nikada nije lako, znaju to roditelji koji imaju malu djecu jer djeca ne mogu čekati, odnosno mogu, ali uz velike teškoće pa je roditeljima lakše prešutjeti da će npr. netko doći za tjedan dana jer dijete će u danu deset puta pitati kada će taj netko doći. Međutim, vrijeme čekanja, kolikogod bilo teško, sveto je i posvećeno vrijeme, u njemu možemo čuda napraviti za sebe i za druge. I čekajući mi pokazujemo kakav je naš odnos prema onome koga čekamo.
važnost dolaska zaručnika
Razlika između mudrih i ludih djevica nije u tome što mudre nisu pozaspale, a lude jesu. U evanđelju jasno piše da su sve djevice pozaspale jer je zaručnik prilično okasnio. Razlika među njima zapravo je priprema čekanja, jedne su ponijele posudu s uljem, druge nisu. Zašto su jedne ponijele posudu s uljem, a druge nisu? Možda su lude bile nepromišljene, one možda nisu mislile da bi zaručnik kasnio, a možda su i računale da će lako nabaviti ulja ako im ponestane. Mudrim djevicama važnost dolaska zaručnika tolika je da ništa nisu prepustile slučaju. One će čekati i biti pripremljene kolikogod to trajalo i kolikogod koštalo.
On je „svjetlo od svjetla“
Mi često živimo u nekom duhovnom mraku, i pitamo se možda ima li to smisla jer nikako da bude bolje, međutim, naša vjera po krštenju naše je svjetlo, svjetiljke su da svijetle, a tako smo i mi pozvani svijetliti, bez obzira koliki mrak je oko nas. I to svjetlo nije naše. To svjetlo je od onoga koji je obećao doći, On je „svjetlo od svjetla“ i ako kasni, to znači da čeka da se što više ljudi obrati, da što više ljudi nabavi ulja za svjetiljke, da iščekivanje urodi dobrim djelima i djelima ljubavi i tako da što više ljudi napune uljem svoje posude. Međutim, ako nema posuda, ako je svjetla bilo, pa se ugasilo, tada je velika tuga i nevolja jer je prilika susreta sa Zaručnikom propuštena.
vjera da se čekanje isplati jer će Zaručnik doći
Ova prispodoba nije o tome da je odnos ljudi koji se spašavaju i onih koji se ne spašavaju pola-pola. Ova prispodoba zapravo govori o vjeri, nadi i ljubavi. Čekati i iščekivati nije lako, ali vjera da se čekanje isplati jer će Zaručnik doći, nada koja naše djelovanje uvijek okreće prema svjetlu, a ne prema mraku i ljubav koja rasplamsava naše srce i koja nas čini spremnima i motiviranima da nikada ne smetnemo s uma da je naš život u punini na nebu s onim koji je dao život za nas – Isusom Kristom – sve to je ono što će naše posude puniti uljem.
čekanje je otajstveno ako znamo komu pripadamo
U današnjem svijetu nije lako čekati, svi su užurbani i svi žive kao da su propustili nešto i ne primjećuju ljude oko sebe. Međutim, čekanje je otajstveno ako znamo komu pripadamo i koga čekamo, tada čekanje donosi mir i spokoj. Važno je znati kvalitetno čekati, a to znači ne unositi nemir u svoj život i život drugih trčeći za svakom lažnom objavom o zaručniku koji dolazi. Znamo da će doći, a na nama je da u srcu gori vatra ljubavi za taj trenutak i za taj susret, na nama je da svojim dobrim djelima prema Bogu i prema bližnjima prikupljamo ulja u posudama savjesti koje nosimo, a neka dobri Bog u svom milosrđu pošalje Zaručnika onda kada svi budemo spremni za taj susret, amen.
Za Book.hr napisao Karlo Marinković
Prva kolumna –> Doživljavam li ja svakoga čovjeka kao svoga brata, jednaka sebi?
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
